Još kao student na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu kroz predstavu “Audicija” pokazao je raskošnost talenta, kojeg od tada prati nevjerovatna moć transformacije. Te olimpijske 1984. godine uz pomoć trika s džemperom, u trenutku je postao simpatični Bogoljub Šaulić iz Bosanskog Grahova i oduševio publiku, što nikada nije ni prestao činiti u svojoj dugogodišnjoj i bogatoj karijeri.
A oni koji su Emira Hadžihafizbegovića (54) gledali u “Žabi”, gdje je utjelovio lik Zeke, ili poručnika u “Karauli”, ne mogu vjerovati da je on odigrao i Šaulića – koji je poslije postao i zvijezda Breninih filmova. Ili, da su likovi Samir iz “Lud, zbunjen, normalan“ i dedo iz “Snijega”, Fadil Opančić iz “Dva smo svijeta različita“, pa Ivo iz “Takva su pravila“, kreacije istog glumca. A jesu! Jer, Hadžihafizbegović veoma studiozno prilazi kreiranju karaktera lika koji treba igrati.
Nijedna njegova uloga nije nalik onoj drugoj, pa čak i kada su iste. Tako se otac iz „Armina“ znatno razlikuje od onog oca iz filma „Takva su pravila“, što su primijetili i stručni žiriji svjetskih festivala koji su ga nagradili za obje uloge.
Tajna njegovog uspjeha nije samo u urođenom talentu, što i sam priznaje. Dodaje da su ga determinirali asfalt, vrlo posvećen nastavni proces na Akademiji, i njegov mentor Emir Kusturica.
– To što ja sa njim ne govorim i što mislim da je imao vrlo lošu političku procjenu, da je jedna tragična ličnost, jedna je stvar. S druge strane, bio je sjajan profesor, vrlo dragocjen za ono što je mene odredilo kao glumca. Tome ide u prilog činjenica što sam poslije 60 dana studiranja dobio ulogu u filmu “Otac na službenom putu“, koji je dobio “Zlatnu palmu“ u Kanu! Moja prva scena u životu bila je sa Pavlom Vuisićem!? I to je, valjda, bio neki znak šta će se kasnije dešavati – naglasio je Hadžihafizbegović.
FAKTOR: Emire, u Tuzli ste završili snimanje prvih kadrova dokumentarnog filma koji govori o mučki ubijenom sportisti Edinu Salahareviću. Vi potpisujete režiju. Kakvi su planovi za dalje?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Snimamo jednu antičku priču o nevino ubijenom vrhunskom sportisti, čovjeku koji je bio predodređen za NBA ligu, koji je dobio poziv za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Uradili smo pola posla, čeka nas sad Vlasenica, gdje ćemo ostati tri ili četiri dana. Onda idemo u Split i Istanbul, Beograd, mjesta gdje imamo još neke sagovornike koji će govoriti o Salahareviću. Tijelo mu je pronađeno u sedam grobnica, mučki je ubijen u logoru Sušica u Vlasenici, a film je i ispovijest njegove majke, brata, suigrača: Mulaomerovića, Paščanovića, Mršića, njegovog trenera Džakovića, ljudi koji su bili na iskopavanju jame. To je priča koja ne smije ostati u primaćoj sobi njegove majke Hatidže! Ovom prilikom želim da se zahvalim produkciji “Fist”, koja je stala iza tog filma, kao i svima onima koji su nam dali podršku.
FAKTOR: Na pragu ste svog 53. filma. To bi, kako stvari stoje, trebao biti “Žaba” prema istoimenoj predstavi, koja već godinama obara rekorde gledanosti, a Vaša uloga je po mišljenju publike i kritike nevjerovatna i ledi krv u venama.
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Da, bližim se 53. filmu, i nadam se da će ih biti još, a od Boga tražim zdravlje. “Žabu“ bi trebali početi snimati već krajem marta, slijedi film “Pišonja i Žuga” u kojem igram Murgu drota, a onda u kasno ljeto i film “Muškarci koji plaču“ scenariste i reditelja Alena Drljevića. To je jedan potresan tekst o pripadnicima raznih vojski, Armije BiH, HVO-a, vojske RS-a. Oni se putem nevladine organizacije okupljaju u tarapeutskom centru. Nakon raznoraznih dramatičnih situacija zajedno se okupe oko jednog projekta i postaju ozbiljni frendovi. U filmu treba da igraju Miki Manojlović, Ivo Gregurević, Boris Isaković, Ermin Bravo, Leon Lučev, Goran Bogdan… Ima još nekih ponuda iz Hrvatske i Srbije, ali uglavnom, ovo su projekti koji su najavljeni i koji već imaju dostatna sredstva za realizaciju.
FAKTOR: Već nekoliko mjeseci uspješno obavljate funkciju direktora Kamernog 55. Osim što ste osvježili prostor teatra, ispunili ste i obećanje da ćete dati priliku mladima. U toku je priprema predstave „Kad bi naglas govorili“, koju Srđan Vuletić režira prema tekstu svog studenta Adnana Lugonjića.
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Drago mi je da su i mediji i naša publika, najdragocjeniji dio teatra dakle, prepoznali ozbiljne konceptualne promjene u radu Kamernog teatra. Zahvaljujem se cijelom kolektivu na feedbacku kojeg sam dobio od njih, jer samo u takvoj atmosferi možemo da radimo sjajne stvari. A kako ste i sami rekli, obećao sam u planu rada za 2016. da ću otvoriti vrata mladim piscima, rediteljima. Lijepo je da profesor režira tekst svog učenika: tekst koji oslikava našu stvarnost, koji govori o hermetiziranosti, blagoj alijenaciji i otuđenosti ljudi jednih od drugih. U toj predstavi mladi ljudi, jedan stariji bračni par, taksista, žena koja prodaje svoje tijelo, profesor, glumica, progovaraju naglas o stvarima koje ih tište. Nakon Vuletića mladi reditelj Alen Šimić će režirati ovdje, pa onda Zoran Peševski. Prva godina je potpuno otvorena za mlade. Namjerno neću da kažem anonimne autore, jer svi smo mi bili anonimni i svako iz anonimnosti izlazi svojim kvalitetnim djelima. Pozivam publiku da pogleda predstavu “Kad bi naglas govorili“, koja šalje vrlo optimistične poruke, jer optimizam je zdravlje duše, i u najtežim trenucima nas nada ne smije napuštati.
FAKTOR: Osim mladih talenata, niste zanemarili ni naše istaknute umjetnike. Zapravo napravili ste jedan lijep miks. Ponovo ćete pokrenuti “Večeri sa Sidranom” i ugostiti sjajnog Ramba Amadeusa.
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Bit će zanimljiv taj mart. Imamo 26 programa, a u tom praznom hodu koji se dešavao unutar Kamernog, kada dakle nismo imali naših predstava na repertoaru, organizirat ćemo razne druge performanse, evente i predstave koje su komplementarne sa nazivom našeg teatra i sa geografijom naše scene. U martu vraćamo Sidrana sa tematskom pričom „Abdulah Sidran – ono što nikada niste čuli“. Bit će to vrlo zanimljiv performans u kojem će ljudi postavljati Sidranu pitanja bez ikakvog prethodnog konsultiranja ili utvrđenog konteksta. Dakle mogu ga pitati šta hoće, a on će na svako pitanje odgovoriti. Dolazi nam i Rambo Amadeus, moj prijatelj, veliki i hrabri čovjek, koji je u vunenim vremenima izgovarao stvari tada imanentne samo tako hrabrim ljudima sa stavom. Krajem marta nam dolazi Mira Furlan, sa svojom predstavom u kojoj glavne uloge igraju Miki Manojlović i Anita Mančić, pa ćemo ugostiti „Beton mahalu“, predstavu iz Novog Pazara, koja je apsolutni pozorišni hit u Srbiji. Tamara Obrovac će ovdje praviti jedan performans. Mislim da ćemo organizirati i matineje predstave nedjeljom za penzionere, po jako niskoj cijeni. Dogovaramo sa rektorom Univerziteta i Studentskim parlamentom da što više studenata dolazi na predstave, pravimo ugovore sa srednjim školama, pokušavamo da odgojimo novi profil publike.
FAKTOR: Kako teku pripreme za Festival koji će nositi ime po osnivaču Kamernog Jurislavu Koreniću?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Festival će početi 25. maja i trajat će do 3. juna. Dovodimo šest najboljih predstava iz regije, plus jedna naša sarajevska. Dodijelit ćemo i nagradu “Žan Marolt“ koja nosi ime po čovjeku, koji je ostavio veliki trag u Kamernom teatru. Drago mi je da kažem da je jedan čovjek, koji nikada nije pristao da bude predsjednik ili član nekog žirija, prihvatio na moj poziv da bude predsjednik našeg žirija. Ekskluzivno za vas, u pitanju je Boro Stjepanović, naš profesor od kojeg smo svi učili, čovjek koji je postament tog nastavnog rada sa glumcima.
FAKTOR: Javnosti je nepoznato da ste odbijali glavne, a prihvatali one “manje” uloge, zašto?
– Ne postoje velike i male uloge, postoje dobre i loše uloge. Sa Brankom Šmitom imam tri igrana filma, a četiri snimajuća dana. Odbijao sam uloge u projektima koji me se nisu ticali, za koje sam mislio da su osuđeni na fijasko, što se kasnije i pokazalo tako – istakao je Hadžihafizbegović.
FAKTOR: Uz Harisa Pašovića izabrani ste za člana Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju. Šta ćete poduzeti da popravite situaciju u kojoj se najmanje odvaja za film, naš najjači brend u svijetu?
HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Nagrade imamo, a nemamo para za snimanje filmova. Pokušat ćemo da provedemo Zakon o kinematografiji kroz Federalni parlament BiH, po uzoru na Hrvatski audiovizualni centar. Dakle, naš budžet je 900.000 eura, a Hrvatske 5-6 miliona, a najveći smo brend, i umjetnički i privredni!? Pokušat ćemo taj iznos, u dogovoru sa federalnim vlastima, povećati na barem tri miliona eura.
Izvor: faktor
