Goran Marković je 37-godišnji Tuzlak. Po školovanju, Goran je diplomirani ekonomist, marketinškog smjera uz Online marketing specijalizaciju, a po zanimanju je multidiciplinarni dizajner. Pretežno se, kako kaže, bavi UI (User Interface) dizajnom za web i mobile, ali mu nije nepoznata ni print dizajn disciplina. Dizajnom se Goran bavi još od, sada već podaleke, 2005. Samouk je i kaže da svoj posao silno voli. Dizajn je bio njegova prva ljubav, ali pošto nije želio napuštati Tuzlu zbog studija, upisao je ono što se tada nudilo – studij marketinga. Uporedo s tim je puno radio na sebi, učeći sve što se o dizajnu naučiti dalo.
Freelancer je od 2012. Prve četiri godine su bile intenzivne: pored redovnog posla u kompaniji, radio je još i puno radno vrijeme za različite klijente nakon zvanične radne satnice. Ipak, nakon što je u portfoliu imao dovoljan broj klijenata, odustao je od “moonlighter” prakse i dva puna radna vremena, dao otkaz na prijašnjem poslu i prebacio se potpuno u slobne strijelce. Danas radi za klijente u SAD, Engleskoj, Kataru, Njemačkoj, Švicarskoj, Estoniji, Australiji i Novom Zelandu. Nešto je manje, kaže Goran, domaćih klijenata, no ima ih i saradnjom s njima je vrlo zadovoljan. Goran je, bez dvojbe, izvanredan primjer iz prakse bh. freelancera.
Nekoliko godina si radio kao „moonlighter“, sa poslom „od 9 do 5“ po danu i obavljajući freelancerske poslove za klijente noću. Šta je prevagnulo da se odlučiš na slobodnjaka s punim radnim vremenom i kako su porodica i prijatelji reagovali na ovu odluku?
– Da, moonlighting je trajao nekih 4,5 godine. Jako stresno i naporno razdoblje mog života. Prosječno sam radio 14 sati dnevno, jako često i vikendom. Baš teško. Prevagnula je činjenica da sam tokom tih 4,5 godine ostvario saradnju sa dovoljno velikim brojem uslovno rečeno stalnih klijenata, te sam bio spreman za sljedeći korak: izaći iz korporativnog okruženja. Supruga me u potpunosti podržala, od prvog dana. Ostatak porodice takođe. Prijatelji… manje – više. Od njih sam čuo razne stvari, već od momenta kad sam odlučio da počnem raditi kao freelancer uopšte. Stavovi su se uglavnom kretali u rasponu od „To je najobičnija glupost“ do „Ne kontam ja to, ali hajde“.
Radiš paralelne ugovore s klijentima, što je zapravo kao da radiš na nekoliko pozicija u jednoj kompaniji. Kako izgleda tvoj radni dan i kako uspijevaš organizirati sve poslove?
– Da, ljudi u glavi imaju sliku da je freelancer onaj sa Facebooka kojem u bio piše „Sam svoj gazda“. U stvarnosti je to dosta drugačije. Istina, vi jeste „sam svoj gazda“ u smislu da birate za koga i šta ćete raditi ali rad sa, recimo, 5 klijenata znači da imate 5 osoba kojima odgovarate, barem tokom trajanja projekta, i koje imaju svoje rokove, zahtjeve i želje a na vama je da odgovorite na njih. Uobičajeni radni dan znači buđenje oko 06:30, doručak u 07:00-07:30, gledanje TV-a do 08:30 (u idealnim uslovima – ukoliko nisam „pritisnut“ nekim rokom) te sjedenje u studiju barem do 16:00 sati. Tokom tog vremena radim zaista mnogo stvari: od komunikacije sa klijentima, preko slanja ponuda potencijalnim klijentima do samog rada na nekom projektu ili više njih. Na to treba dodati administrativne poslove (koje baš ne volim, usput rečeno) kao što su fakturisanje, priprema poreznih prijava, priprema sedmičnog schedulea sa detaljnim to-do listama itd., te naravno stalnu edukaciju/učenje/praćenje trendova i slično.
U ovom poslu nije dopušteno stagnirati, vlastiti razvoj mora biti konstanta. Misliš li da je izvedivo da ostatak radnog vijeka u BiH provedeš bez (ponovnog) vezivanja jednim ugovorom na neodređeno vrijeme ili, alternativno, otvaranja svoje agencije?
– Iskreno? Da. Bez ikakvih problema, i to je plan. Doduše, moj dugoročni plan obuhvata neki oblik „agencije“ (ne volim taj naziv zato što se kod nas koristi za sve i svašta, često za kompanije koje nemaju veze sa agencijama) ali manje formalan. Više kao grupa freelancera – sa kojima ionako sarađujem na većim projektima – specijaliziranih za razne stvari (drugi dizajneri, developeri, copyrighteri i sl.) a koja bi bila one-stop shop za sve potrebe svojih klijenata, ali bez svih onih korporativnih stvari od kojih freelanceri u principu i bježe.
Kako vidiš scenu freelancera u BiH?
Kao veliku, neuređenu i zapostavljenu granu privređivanja koja državi donosi veliku finansijsku korist bez ikakve podrške, štaviše uz prevelika opterećenja koja otežavaju život prosječnog freelancera. S druge strane, radi se o jako velikom broju mladih i/ili malo manje mladih (i sam spadam u drugu grupu) osoba koje su isključivo svojim radom, upornošću i znanjem ostvarile značajne rezultate i koje su jako cijenjene kod poslodavaca širom svijeta kao sposobni i kvalitetni, te za njihove standarde, dosta jeftini radnici.
Šta su prednosti, a šta su – po tvom mišljenju – izazovi ovakvog rada?
Od prednosti bih svakako izdvojio finansijsku korist, ali i mogućnost saradnje sa zaista divnim ljudima, bolje korištenje svog vremena te bolji kvalitet života uopšte. Posljednjih nekoliko mjeseci, recimo, ponedjeljak smatram neradnim danom i mogu si to priuštiti. Divan osjećaj. Izazovi… Mnogi. Razni. Od stalne borbe sa pronalaskom novih klijenata (ukoliko je potrebno, naravno, a svi smo bili ili jesmo u tom stadiju razvoja svoje freelancerske karijere), odvajanja kvalitetnih od nekvalitetnih klijenata, naplate od klijenata koji pokušavaju izbjeći plaćanje, stalnog učenja i razvoja sebe kao „experta“ u nekom poslu itd. Kao što rekoh, mnogo ih je.
Odustao si od „normalnog“ posla u kompaniji da bi bio freelancer. Da li ovo znači i da možeš biti finansijski samostalan od takvog rada?
Svakako. Ekonomska isplativost jedan je od ključnih faktora kad je karijera u pitanju, mislim da se svi možemo složiti oko toga. Doduše, postoji dosta različitih faktora. Jedan od njih jeste, bez namjere da bilo koga uvrijedim, rad za inostrane klijente. Godina je 2019. i ne postoji apsolutno nijedan razlog da neko iz IT industrije radi isključivo za lokalne klijente. Ili lokalne klijente uopšte. U svakome slučaju savjetujem drugu opciju.
Porezi na dohodak freelancera: šta je tvoje mišljenje o ovoj temi? Da li freelanceri koji ostvaruju ugovore izvan BiH trebaju plaćati poreze u zemlji, šta misliš o retroaktivnim porezima i koliko freelanceri imaju podršku zvaničnih institucija?
Pandorina kutija, moramo li ju otvoriti? Šalu na stranu, mislim da poreze trebaju plaćati svi, pa tako i freelanceri. Ali ne na ovaj način. Trenutni način naplate oduzima previše vremena (a freelancersko vrijeme zaista je novac u bukvalnom smislu), podrazumijeva naplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje na osnovu kojeg freelancer ne može ostvariti zdravstvenu zaštitu itd. Tema je zaista široka. Retroaktivna naplata je bezobrazluk, ništa više niti manje. Sjećam se da su u okviru predizborne kampanje pravljene radionice na ovu temu, obećavano je sve i svašta. Nakon izbora, kao i obično, pojeo vuk magarca. Sve je ostalo na pustim predizbornim obećanjima uobičajene ekipe udobno zakačene na budžet koji i mi, freelanceri, punimo. Na zapadu ništa novo.
S kim najčešće radiš i kako dolaziš do ugovora?
Lakše bi mi bilo reći s kim ne radim: domaćim klijentima (smijeh). Šalu na stranu, postoji nekoliko domaćih kompanija sa kojima sam imao ili imam jako dobru saradnju. Moram reći da je do te saradnje došlo isključivo po preporuci jer zaista izbjegavam domaće tržište. Kad kažem domaće mislim na ex-Yu. Izbjegavam čak i balkanske emigrante. Moji redovni klijenti locirani su širom planete: SAD, Engleska, Švicarska, Njemačka, Estonija, Katar, Australija i Novi Zeland. Do ugovora dolazim na razne načine: po preporuci postojećih klijenata, slanjem ponuda na projekte koje smatram interesantnim te tako što klijenti pronađu mene, putem društvenih mreža.
Ako bi danas, 3 godina nakon što si isključivo freelancer, trebao birati između jednog, zvaničnog ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa svim što takav ugovor prati i posla/poslova i načina na koji to sada radiš, da li bi tvoja odluka bila ista?
Defitnivno, tu nema dileme. I da mogu, ništa ne bih mijenjao. U stvari bih: postao bih freelancer barem par godina ranije nego što zaista jesam.
Misliš li da, konkretno u tvoj branši, postoji dovoljno posla za sve koji se odluče na freelancing?
-Da, i više nego dovoljno. Konkurencija, barem što se dizajna tiče, zaista je velika. Međutim, tu je dosta nekvalitetnih radnika – „mali od komšije“ rekli bismo – i dobar dizajner freelancer uvijek može pronaći dovoljno posla, neovisno koju dizajn disciplinu da je specijalizirao/la. Početak je, naravno, težak ali ništa gori nego bilo koji drugi početak.
Ladiesin.ba
