Oba puta građani su izašli na ulice i tražili promjene zakona, veću sigurnost i pozivali jedni druge na savjest, suosjećanje i pomaganje jedni drugima kada su u nevolji. Obećali smo da “nikada više” nećemo okrenuti glavu kada neko nekoga bude zlostavljao, tukao ili mu prijetio.
Nakon Amara, ubijen je Vedran Puljić. Ubio ga je policajac, osoba od koje se očekivalo da zaštiti građane. Oliver Knezović još nije osuđen.
Četrnaestogodišnji Mahir Rakovac izvršio je samoubistvo u sarajevskom naselju Dobrinja. Prema izjavama svjedoka, sjedio je ispred ulaza, sam i utučen. Niko mu nije prišao da ga pita zašto sjedi tu sam. Da jeste, Mahir bi danas možda bio živ i nastavio sanjati snove o svojom djetinjstvu, mladosti i budućnosti. Mahira nema.
Rezultati posljednjih naučnih istraživanja o strahu od kriminaliteta, provedenih na području Sarajeva, pokazali su da se građani osjećaju nešto nesigurnije nego u ostalim gradovima zapadne Evrope, o čemu je naš portal pisao ranije. Psiholozi smatraju da je to jedan od razloga zbog kojeg građani ne reaguju kada vide čin nasilja. No, postavlja se pitanje do kada ćemo biti taoci hroničnog straha?
“Ovaj začarani krug se ponavlja od incidenta do incidenta. Novinari malo osvijetle problem, ali to traje nekoliko dana i opet isto. Naš problem je u tome što građani jednostavno nemaju povjerenje u organe formalne socijalne kontrole, pa i u policiju između ostalog. Teško je uvjeriti običnog čovjeka da bude dio zajednice i da participira u stvaranju ambijenta sigurnog življenja, kada se on jednostavno teško može osloniti na kvalitet usluge koju vidi i koju živi svaki dan od zvaničnih organa”, kazao nam je ranije profesor kriminologije Elmedin Muratbegović.
Hronični strah savladao je Haris Žiga koji je imao 50 godina kada je 2012. godine branio sugrađana, vlasnika trgovine, od huligana koji su ga napali. Huligani su postali ubice i ubili su ga. Žiga je reagovao, ali niko njemu nije pritekao u pomoć.
Začarani krug se nastavlja. Do kada, ne zna se.
