Tri decenije plodonosne karijere nalaze se iza tuzlanskog glumca Milenka Iliktarevića. I danas je vjeran svom životnom pozivu, a u razgovoru za Klix.ba kaže da glumac sa svakom novom ulogom preispituje sebe te iznova dokazuje da je stvoren za posao kojim se bavi.
U Tuzlu došao da snimi film, pa ostao do danas
Glumački rad kroz dramsku sekciju Iliktarević je nastavio sve do upisa na Akademiju scenskih umjetosti u Sarajevu, što ga je u konačnici i uvelo u profesionalni angažman na dasakama koje život znače. Nekoliko godina kasnije, 1988. Iliktarevića je životni put odveo u Tuzlu gdje danas živi i stvara svoje glumačke kreacije.
“Mi smo na akademiji imali dobar kontakt sa Tuzlom, a ovdje smo došli i boravili mjesec dana kako bismo uradili ispitnu predstavu na trećoj godini studija. Ovdje nam se dopalo, a tadašnji umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Tuzli Vlado Kerošević imao je ideju da cijelu jednu klasu mladih glumaca dovede u Tuzlu. Ovdje sam 1988. došao faktički na dva dana kako bih snimio dio u filmu ‘Stanica običnih vozova’ Nenada Dizdarevića, ali se tu pojavio Žaga Mićunović, reditelj iz Crne Gore skupa sa Keroševićem, oni su mi prišli i ponudili ulogu u predstavi u pozorištu. To je ujedno i bila moja prva profesionalna uloga”, prisjeća se Iliktarević.
Stalni angažman u Narodnom pozorištu u Tuzli dobio je 1. aprila 1988. godine, a od tada do danas na sceni je igrao predstave više od pet hiljada puta. Priča nam da se prije rata mnogo više igralo nego danas.
“Kao mladi glumac sam znao u jednom mjesecu imati po 40 predstava, a u danu se znalo desiti da igramo po njih dvije, tri ili četiri. Bili su različiti žanrovi, od predstava za djecu, preko komedija, pa do tragedija. Mnogo sam radio i truda i znoja ostavio na daskama koje život znače. Na kraju zadovoljan sam sa postignutim”, kaže ovaj glumac.
Glumačko prokletstvo
Brojne role su ostvarene u minulim godinama, a većina njih mu je na poseban način draga. Priča nam da glumac sa svakom novom ulogom preispituje sebe te iznova dokazuje da je stvoren za posao kojim se bavi.
“Mi nikada nismo zadovoljni postignutim i to je možda neko glumačko prokletstvo”, nastavlja.
Dodaje da aplauz nakon svake izvedene predstave glumcima iznova daje snagu da idu dalje te rade bolje i progresivnije.
“Posebno je značajan aplauz na otvorenoj sceni, kada vidite da je publika zadovoljna. Mene je glumi privuklo upravo to da se nakon aplauza koji dolazi poslije dobro odigrane predstave vidi zadovoljstvo i sreća publike, ili eventualno tuga po kraju tragične predstave. Vi tada izlazite i osjetite jednu lijepu prazninu u sebi, jer ste mnogo emocija, energije i svog fluida prenijeli na publiku. Oni su zadovoljni, a vi ste mirni, tihi i željni odmora od svega što se desilo”, dodaje Iliktarević.
Za razliku od svih ostalih profesija, glumac na sceni, uslovno rečeno, ima priliku i za izgrađivanje četvrtog zida koji ga dijeli od publike te ga uvodi u neki novi svijet.
“To je također nešto što mi se posebno dopada, jer imamo mogućnost biti u neko drugom gradu, datoj okolnosti i zadatoj situaciji. Nekada se jednostavno samo osvijestite, čujete publiku kako reaguje te se ponovo vraćate u ta četiri zida mašte, igre, glume i djelovanja na sceni. Jednostavno, zaboravite da ste na sceni i živite životom uloge”, pojašnjava Iliktarevića .
I nakon tri decenije aktivnog rada Iliktarević je posebno odan svom životnom pozivu.
“Odan glumi znači iz dana u dan dolaziti u pozorište, iako nemate uloge, zatim iz dana u dan pratiti kako vaše kolege rade, ali i pokušati da prilikom svog ličnog rada radite najbolje što možete i da date sve od sebe da predstava ili neki drugi projekt koji radite pred kamerama budu uspješni”, nastavlja Iliktarević.
Šira bh. publika Iliktarevića je mogla vidjeti kroz uloge u televizijskim filmovima i serijama, međutim on je ipak ostao vjeran pozorištu. Šest godina je bio direktor tuzlanskog pozorišta, a radio je i kao asistent na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli.
“Pozorište je nešto što pruža iskrenu emociju, a glumcu nudi uživanje kroz neposredni kontakt sa publikom. Svako večer igramo istu predstavu, ali na drugačiji način, jer emocije nikada ne mogu biti iste. Mi imamo emocionalno pamćenje i pokušavamo iz večeri u večer ponoviti situaciju na sceni, međutim, nikada se ne desi da to bude isto”, kaže Iliktarević.
Mišljenja je da je danas znatno teže igrati nego u ranijim decenijama.
“Danas se taj posao ne cijeni kao prije, a ne ulažu se ni tolika sredstva. Kultura je baš pala na zadnju ljestvicu ulaganja i nema više dobrih i jakih firmi koje kupe cijeli godišnji pretplatnički bonus karata. Sada je na sceni u BiH teški oblik kapitalizma, a naše vlasti, nažalost, ne prepoznaju kulturu i pozorište kao nešto što može utjecati na to da nam djeca ne odrastaju na ulici, već uz klasike, dječije pisce i da ona sutra budu bolji ljudi”, navodi Iliktarevića .
Nikad više umjetnika u politici, a stanje u kulturi sve lošije
S obzirom na to da politika nigdje u svijetu nije plaćenija do u Bosni i Hercegovini, veliki broj umjetnika u našoj zemlji danas se odlučuje za politički angažman. Dok se oni uvlače u političke fotelje stanje u kulturi postaje sve lošije, a Iliktarević pozadinu vidu u činjenici da umjetnici na bitnim pozicijama moraju odrađivati zadatke stranke koja ih je i dovela na to mjesto.
“On je postavljen uime neke stranke i nema mogućnosti da sam nešto realizira. Ponekad se nađu hrabri ljudi kao što je bio Ivica Šarić na poziciji ministra kulture u Sarajevu. On je duplo povećao plaće svim uposlenima u kulturi, posebno glumcima i oni sada imaju pristojna primanja od kojih mogu preživljavati”, priča Iliktarević.
Stava je da je trenutno stanje u umjetnosti u BiH posljedica stanja u politici, ali i u društvu.
“To je posljedica i jedne rezignacije umjetnika koji žive, rade preko 30 godina i koji su izgubili neku nadu. To je strašno. Ljudi iz BiH ne odlaze jer mrze ovu zemlju i jer nemaju novca za život, već što ne vide budućnost. Mislim da se to stanje polako uvuklo u sve pore društva, pa i u samu kulturu. Nažalost i mi umjetnici smo tromi, lijeni, utopili smo se u to sivilo, ne dižemo glas, nema nikakvih protesta, ili konferencija za medije na kojima bismo izrazili svoje nezadovoljstvo”, dodaje Iliktarević.
Rad glumaca u BiH, nažalost sveo se na četiri premijere godišnje i 100 repriza.
“Mi smo zadovoljni, plaća ide kako ide…. Bojim se da polako upadamo u zamku koju nam vlasti serviraju, odnosno u tu zamku netalasanja, nezamjeranja i da se plašimo da ćemo izgubiti i to malo egzistencije što imamo. Imate vrlo sujetnih ljudi u vlasti koji svojim jednim potezom, odnosno potpisom mogu ukinuti sva pozorišta, jer njima to ne treba”, nadovezuje se on.
Kultura i umjetnost moraju spajati i miriti ljude
Prema Iliktarevićevom mišljenju, kultura i umjetnost danas mogu doprinijeti pomirenju među ljudima i učiniti prostor regije boljim mjestom za život.
“Mi smo sa predstavom ‘Državni lopov’ bili prvi koji su se pojavili u Srebrenici, a prvi smo igrali u zapadnom Mostaru neke druge predstave. Doslovno smo bili neko ko je išao tamo gdje niko nije smio. Dok su se ljudi plašili da iz istočnog pređu u zapadni Mostar mi smo se sasvim normalno ponašali, igrali na obje strane i govorili ljudima da je suživot moguć te da smo nas trojica koji smo različitih vjeroispovijesti i nazora upravo oni koji dokazuju da se može živjeti složno i u zjedništvu”, kaže Iliktarević.
Ličnog je stava i da kultura i umjetnost mogu i moraju spajati ljude.
“Potrebno je što više dovoditi predstava iz drugih zemalja, a isto tako mislim da se nadležni trebaju pobrinuti da mi kao kulturni poslanici budemo što više prisutni u susjednim državama”, potcrtava Iliktarević.
Mnogo strahota je iza nas, koje se posebno vezuju za nesretni rat, a Iliktarević kaže da je sve to potrebno prebroditi i kazniti počinioce zlodjela. Na kraju našeg razgovora poručuje i da se potrebno okrenuti ka budućnosti, jer se samo na takav način možemo svi izvući iz teških života koje živimo.
