Lana ima 12 godina, plavu kosu koja se u kovrdžavim loknama spušta do ramena i čini da djevojčica izgleda krhkija nego što jeste. Donedavno je bila odlikašica, nije mogla odlučiti želi li postati doktorica ili košarkašica. Danas je često umorna, malo je reći tužna. Na njenih 157 cm ima svega 39 kilograma. I ovakva, tanka poput sjene, Lana je u boljoj fazi. U junu vaga bi se zaustavila na brojci 33. Boluje od anoreksije.
Godinama je trenirala košarku i pobjeđivala. Dogodilo se da je prošle godine, na početku šestog razreda, usred utakmice slomila ruku.
“Više od ruke nju je tad krenula boljeti duša, bojala se da će propustiti previše treninga, jako zaostati za ostalima”, kaže mama.
Iako u košarci nema strogog imperativa težine kao u atletici ili gimnastici, ulazak u pubertet i nekoliko kilograma viška bili su popraćeno zluradim komentarima ambicioznih trenera, loših psihologa, rečenicama poput: “Zadavit ću te, budeš li ponovo izgledala k’o prošlog proljeća!” Učinilo je to da se djevojčica upitala kako li je izgledala prije.
“Nije mi to pričala, kasnije sam sastavila mozaik”, govori majka. “Bila je malo baby-špekasto-bucmasta, to je razvojno normalno, tad još nije krenula u pubertet. Znali su prigovoriti tipa: ‘Jesi se fino napapala?’ ili ‘Voli se papati, ha?’. Ljeto prije jako je narasla, izgubila na težini, onda se dogodila ta povreda i moja kćerka je gotovo preko noći ušla u opsesivnu kontrolu hrane.
Izvan kontrole
Primijetila sam da je počela manje jesti, najednom je izbjegavala grickalice, čipseve, to mi se činilo normalnim u toj fazi za djevojčice, pogotovo za sportistkinje, da malo pripaze. No, potom je krenula izbjegavati međuobroke, zatim slatko, sve češće na internetu pretraživala stranice o zdravoj hrani. Prvo je suptilno kontrolisala prehranu, a onda je, preko noći, to otišlo daleko. Jer, to kad krene, tu nema zaustavljanja… Sa 48 kg došla je za jedan, dva, tri mjeseca”, nabraja pružajući prvi, drugi, treći prst lijeve ruke, “ma, došla je na 42! Do Nove godine.”
Sve mršavija, još uvijek je te jeseni redovno trenirala, dapače kod kuće je dodatno radila vježbe snage. Vagu je konsultovala više puta dnevno, od mame tražila da kupuje niskokaloričnu hranu… Majku je jednu večer nazvala trenerica: “Lana se osušila, nema snage, pokreti su joj slabije koordinirani, ne može loptu baciti s polovine terena. Šta se događa?” Do jučer sportistkinja dobre posture poprimila je tipično anoreksično držanje, obješena ramena, glavu drži pognutu, bori se sa slinom u ustima, posljedicom stalnog gladovanja. Dijete je spalo na 39 kg, a majka pala u očaj. Javila se u zagrebački Bea centar, gdje liječe poremećaje hranjenja. Nakon pregleda djevojčicu su uputili u Vinogradsku bolnicu, na pedijatru, kod pedijatara gastroenterologa koje se bave poremećajima prehrane. Oni liječe organski dio, ali ne rade psihoterapiju. Djevojčica je na psihoterapiji u Centru za zaštitu djece i obitelji grada Zagreba.
Težak oporavak
Majku su uputili da se javi dr. Hrvoju Handlu, koji doduše ne radi s maloljetnicima, ali vodi grupu za pomoć roditeljima u kojoj imaju i roditelje oboljelih maloljetnika.
“U pet mjeseci izgubila je 11 kilograma”, proguta knedlu majka. Razgovorljiva je, stalo joj je da njenu priču čuju drugi. Učiteljica je u jednoj zagrebačkoj školi i, govori, vidi sve više djece koja naginju poremećajima prehrane, “a to niko kao da ne primjećuje. U javnosti bi se o tome trebalo ne govoriti, već galamiti. Iako sam relativno rano prepoznala poremećaj, izgubila sam nekoliko mjeseci da bih došla do pravih adresa na kojima smo i kćerka i ja dobile pomoć. A radim s djecom, živim u Zagrebu, obrazovana sam… kako li je tek drugim roditeljima?”
Nalazi u Vinogradskoj pokazali su da Lana ima srčane probleme – izljev u perikardu i prolaps mitralnog zaliska, što je posljedica anoreksije, češća kod mlađe djece nego starijih, tipičnija za one koji od poremećaja obole prije kraja puberteta. Teško joj je poremećen i rad štitnjače. Čim je vidjela nalaz srca, doktorica je tražila hitnu hospitalizaciju. Bilo je to tačno pola godine od pada u dvorani i prijeloma ruke. Svega pola godine od posljednje utakmice u kojoj je i Lana sa svojim timom nadmoćno pobijedila.
Po povratku iz bolnice počela je piti enteralne pripravke. Oporavak je išao jako teško, bolje rečeno, pamti mama, nije išao nikako.
“Tonula je u depresiju, gubila na težini, došla na 35 kg, potom spala na 33 kg, na visinu od 156 cm. Toliko joj se stanje pogoršalo da više nije mogla ići u školu. Bio je kraj godine, pa su joj zaključili ocjene koje je imala ranije”, priča majka.
Napad panike
Jedan dan ljetos, priča, zatekla je sa makazama u rukama.
“Plačući me pogledala: ‘Mama, srce me boli, ne mogu više’. Krenula se samopovrjeđivati, uplašila sam se da se hoće ubiti, ali ona se ne želi ubiti, ona vapi za pomoću, objasnio mi je doktor. Kad kaže da je boli srce to tako i osjeća, kao veliku fizičku bol koja joj razdire pluća. Umirio me je doktor, to je psihičko stanje, a ne fizičko, to je napad panike. Užasno je kad kao roditelj vidiš to samopovrjeđivanje...”, naglo ušuti.
“Fizička bol koju si nanese puno je manja nego ona koja joj je u duši, tu fizičku bol gotovo da ni ne osjeti, zato se i samoranjava… Zgrabila sam joj makaze iz ruke i opalila šamar. Reagovala sam instinktivno, iz potrebe da je zaustavim i što brže vratim u realnost. Na ruci joj je ostala tanka crta, površinska rana što se zarezala makazama”, opisuje.
Ogroman broj ljudi, većinom djevojčica i žena, boluje od nekog poremećaja prehrane. Velika većina nije se nikad liječila. U poremećaje prehrane spadaju anoreksija, bulimija, nespecifični poremećaj hranjenja, i kompulsivno prejedanje. Kompulsivno prejedanje u Americi će vjerovatno uskoro biti najčešća psihijatrijska dijagnoza.
Kad je prije dvije godine otvorena H(rana), Dnevna bolnica za liječenje poremećaja prehrane u psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan, poznatijoj kao Jankomir, po zagrebačkom naselju u kojem se nalazi, uprkos očekivanju da će biti preplavljeni pacijentima, u početku je, apsurda li, bila poluprazna. Psihijatar dr. Hrvoje Handl, koji je smislio taj simbolični naziv za dnevnu bolnicu, objašnjava da oboljeli hranu osjećaju kao ranu, ne mogu jesti, makar ih mori glad.
“U prvoj generaciji u dnevnoj smo imali svega devet pacijentica. Čovjek bi očekivao navalu, ali ne. I danas je situacija da se prijavi recimo 10, od toga tek šest dođe na prvi pregled. Oboljeli će teško prihvatiti da je bolestan, a naše društvo jako malo zna o poremećajima prehrane. To odmaže oboljelima, jer često im ni njihovi u porodici ne priznaju da su bolesni, ne ohrabruju ih na liječenje. Da je društvo uopšteno informisanije, puno bi prije oboljeli i njihove porodice dobili iz okoline informaciju da je to ozbiljna bolest, i da se treba liječiti”, objašnjava dr.Handl.
U zadnjih godinu dana dr. Handl vodi i grupu podrške roditeljima oboljelih, prvu i zasad jedinu takvu u Hrvatskoj. Sastaju se četvrtkom, u tih 90 minuta sedmično izmijene savjete, nevolje, podršku. Na grupi su roditelji maloljetne djece, ali i “djece” od 30, 40 godina… Među njima je onih čija se djeca ne žele liječiti, makar godinama pate i u groznom su stanju. Ima i onih koji na grupu dolaze potajno, jer bi se dijete protivilo. I onih, naravno, čija se djeca, bilo maloljetna ili punoljetna, liječe ili su se nekad liječila.
“Oboljeli imaju potrebu biti netko drugi, za druge. Anoreksija je često jedino što im je od identiteta ostalo, sve ostalo su poklonile nekom drugom za ljubav, bilo da su išle na fakultet koji su htjeli mama ili tata, bavile se sportom koji su im nametnuli roditelji, da su svirale instrument koji su izabrali mama ili tata i onda dođu u pubertet i imaju anoreksiju za sebe”, tumači dr. Handl.
I Lanina mama zadnjih pola godine četvrtkom odlazi na grupu podrške roditeljima.
“Prvo što sam tamo čula jest da moram prihvatiti da mi je dijete bolesno, da je to ozbiljno. Učim se na grupi kako djetetu postaviti granice. To nisam znala i to je velika greška. Iz želje da joj pomognem nasjedala sam njezinim manipulacijama, nisam znala kako to prekinuti. Govorila bi mi: ‘Ti si kriva za sve, ova hrana je odvratna, fuj, neću to jesti, ti si glupa, ti si odvratna, ti si najgora mama’… svašta dijete izgovori u toj nemoći s namjerom da vas povrijedi. Ali, kad sam naučila prepoznavati manipulaciju naučila sam i kako se maknuti iz toga”, objašnjava Lanina mama.
Izvan sebe
Roditelj na grupu podrške u H(ranu) obično prvih sedmica dolaze s grčom u stomaku, izbezumljen.
“Ljudi u toj fazi obično skoro ništa ne znaju o poremećaju, izvan sebe su, pitaju se što će biti s njihovim djetetom”, priča dr. Handl. “Lanina mama je prvih par sedmica govorila o svojim osjećajima, ali kroz dijete, više je govorila o djetetu, nego o sebi, stalno je bila orijentisana na Lanu. Pustili smo je da se isplače, da kaže šta ima i kad se, nakon dvije-tri sedmice, malo smirila, objasnili smo joj da tu nije samo radi djeteta, već i radi sebe. Jer, i roditelji pridonose da se djetetu događa to što se događa, a mnogi toga nisu ni svjesni. Veliki je problem da roditelji ne znaju postaviti granice djeci. Ta djeca koja su odgajana kako prinčevi i princeze roditelje ne doživljavaju kao kraljeve i kraljice koji onda njima određuju granice, već ih doživljavaju kao svoje sluge. Kad dijete uđe u poremećaj, onda roditelj više nije sluga samo njemu, već i njegovom poremećaju. Roditelj to na grupi ne shvati odmah, ali shvati brzo.”
“Ja sam kao učiteljica jako dosljedna s tuđom djecom, nisam stroga, već je to ‘ovo je crta i preko nje nećeš, nema svađanja, nema rasprave’, a sa svojim djetetom to nisam uspjela. Bila sam previše popustljiva. Radila sam sve da bih njoj olakšala, da bi ona bila sretno dijete. Njezin otac nas je napustio još dok sam bila trudna. S pet godina ušla je u regresiju, počela piškiti u gaćice, tada smo prvi put potražili pomoć psihologa”, svjesna je Lanina mama svojih grešaka.
Otvorena kontrola
Kad je dijete maloljetno, nužno je da roditelji prate jede li, a punoljetne anoreksičare nije uputno sasvim otvoreno kontrolisati.
“Ona sve napravi ne bi li mene ostavila u uvjerenju da jede. Recimo, ljetos na moru, stavi u zdjelicu malo mlijeka i Čokolino, razmaže do gornjih rubova, ja sam negdje blizu, vidim krajičkom oka da doručkuje, ali dok sam na terasi ona to baci u WC, a zdjelica ostane isprljana, izgleda kao da je pojela. Ili, dođe vrijeme za popije enteralni pripravak koji dobiju po preporuci gastroenterologa ili psihijatra, jer je tijelo puno izgubilo, a u tome je koncentracija proteina, masti i ugljikohidrata koja pomaže da se brže oporavi. Uzme bočicu dok sam pored nje, probuši je, stavi slamčicu, povuče par gutljaja, vidim pije, a ona poslije ode na WC i prospe veći dio”, priča Lanina mama.
“Čim vidite da dijete rapidno mrša, vodite ga pedijatru. Kad je poremećaj u začetku, puno se lakše liječi, kad uzme maha, pa dijete padne s indeksom tjelesne težine ispod nekih 16, ili 17, a zdravo je 18, sve je puno komplikovanije. Ne treba čekati, jer curicama zakržljaju jajnici, one brzo izgube menstruaciju, a dečkima kržljaju testisi, postaju i feminizirani od nedostatka testosterona, svi riskiraju hormonalni disbalans”, naglašava dr.Handl.
Lana još nije dobila menstruaciju, doktori kažu da je neće uskoro ni dobiti, jer je i to posljedica izgladnjivanja. Njen indeks tjelesne mase bio je pao na 14,6. Sve što je ispod 18 računa se da je anoreksija. Sad ima indeks 16,7 i dalje je iznimno mršava.
U dnevnu bolnicu H(rana) primaju starije od 18 godina, indeks tjelesne težine im mora biti iznad 15, moraju moći funkcionisati u grupi, jer je to uglavnom grupna terapija. Moraju biti motivisani za psihoterapiju, većina ih nije, jer nemaju osjećaj da su bolesni, iako shvataju da su slabi, da im je loše željezo, da nemaju menstruaciju.
“Neke kažu da ne žele imati menstruaciju, jer žele ostati curice. Kod njih je problem strah od odgovornosti, ne samo prema životu, već i prema osjećajima, ne žele preuzeti odgovornost za vlastite teške, neugodne osjećaje, jer djeca žive u svijetu gdje je radost vodeći osjećaj, a kad odrastaju shvate da nije samo radost u životu, već i tuga, ali to ne žele prihvatiti. Pa će radije ostati djevojčica nego prihvatiti tugu”, tumači doktor.
Liječenje u H(rani) obično traje od tri do šest mjeseci. “Nekad je to naše liječenje tek početak liječenja. Oni koji dođu često su dotad najmanje godinu dana bolesni, a ima ih koje prije dnevne bolnice boluju već pet, ili čak 20 godina, znači kronificirani su. Ne možete očekivati da će se u šest mjeseci izliječiti, (programi poput našeg vani traju po godinu i pol do dvije), ali možemo ih naučiti drugačije razmišljati. Oboljeli imaju kronični osjećaj odbačenosti, a to izvana izgleda kao da odišu razmaženošću, pa ih se proglašava razmaženim curicama. Ona možda i jest razmažena, ali kad postane bolesna ona više nije razmažena, već je bolesna”, govori dr. Handl.
Bolje mišljenje
Koliko je svijest o poremećajima prehrane kod nas još slabo razvijena pokazuje i to, upozorava dr. Handl, da i neki doktori opšte prakse ne razumiju poremećaje, ne prepoznaju na vrijeme o čemu se tu moguće radi, pa se gubi previše vremena do dijagnosticiranja, kamoli liječenja.
“Puno je bolje poslati na pregled nekog za koga su pogrešno posumnjali da ima poremećaj prehrane, nego da napravimo propust. Ima slučajeva da majka posumnja u anoreksiju, a doktor opšte praske govori da to nije, makar se kasnije potvrdi da jest”, priča doktor.
Lana je u novu školsku godinu krenula optimistična. Zadnjih nekoliko mjeseci odlazi na psihoterapiju, polako radi na tome da o sebi stvori bolje mišljenje. Izljev u perikardu se povukao, doktori su odobrili da se polako vrati košarci.
“Znam da joj to puno znači za samopouzdanje. U klubu znaju za anoreksiju, primili su je na treninge, naravno u puno blažem obliku. Pred nama je još puno toga…”, umorno govori mama.
Izvor: Jutarnji.hr