Biti učitelj u Bosni i Hercegovini među djecom u vrtiću je veoma rijetka pojava. Tome svjedoči podatak da ih je tek desetak u našoj zemlji.
Ipak, pokazalo se da su učitelji omiljeni među djecom i da ovaj posao mogu obavljati jednako dobro kao i njihove kolegice.
Sejdo Mandžo u vrtiću „Naše dijete“ u Tuzli radi 11 godina i priča kako je poziv učitelja prije odabrao njega nego on poziv.
„To je išlo sudbinski, jer sam ja prije ovog posla radio sasvim neke druge poslove. Nisam nikada ni mogao sanjati da bih mogao raditi u vrtiću s djecom. Ja imam dva sina, dvije moje lutke, ja sam njih odgojio, sad su oni već odrasli ljudi, jednom je 23, jednom je 20 godina. Vjerujte da čak i više se trudim da ovu djecu s kojom se družimo u vrtiću što više odgojim da budu što bolji ljudi“, kaže učitelj Sejdo.
Već dvadeset godina s djecom u vrtiću „Naše dijete“ radi i Ensar Atlić. Priznaje da nije lako, ali da je uživanje raditi s mališanima.
„U početku sam bio maskota, kako u gradu tako i u ustanovi. Međutim, djeci sam uvijek bio zanimljiviji. Puno njih je htjelo da dođu kod mene, da vide šta sam to ja i otkud ja ovdje“, kaže učitelj Ensar i dodaje da su upravo vrtići u današnjem vremenu bastioni dječjeg odgoja.
„S djecom je puno lakše naći zajednički jezik i nagovoriti dijete na nešto dobro, nego što to mogu ljudi iz neke druge branše. Onda čovjeku nije važno što je izašao s posla umoran, jer znam da sam nešto dobro uradio. Znam da će djeca, ako ne danas, sjetiti se naših razgovora za pet ili deset godina. Tada znam da sam ispunjen i da sam nešto uradio s njima.“
IZVOR: Maja Nikolić/ Diskriminacija.ba
