Sve do jučer Fahrudin Fahro Buljugić iz tuzlanskog naselja Stupine B5/V, živio je za trenutak kada će dobiti električna invalidska kolica, kako bi ponovo, kao u dobra sretna vremena, “prošetao” svojom Tuzlom. Nizom nesretnih okolnosti ovaj čovjek je najprije 2013. godine zbog zadobijene povrede na gradilištu kao metalac Remont-montaže u Priboju na Limu izgubio desnu nogu. Poslije oporavka nastavio je raditi. Govori nam čak i sa većim elanom na TE Kosovo, tako da mu nisu mogli parirati ni oni s obje noge.
I kao što nesreća nikada ne dolazi sama, pojavili su se problemi sa srcem i aortom, bubrezima, a potom sepsa. Gubi i drugu nogu. Već dvije godine prikovan je za ugaonu sećiju svog malog stana u potkrovlju. Fahri uz suprugu Medihu društvo prave TV, ptice, sunce i kiša koje gleda kroz kosi prozor svog stančića. I to mu je jedina veza sa spoljnim svijetom. Kako to obično biva i prijatelji su se prorijedili…
Pored svih nevolja koje su ih snašle danas, kaže da ima osjećaj kako bi opet mogao da radi kao nekad. Možda još i jače i bolje, samo da nije invalid. Socijalna pomoć koju dobijaju za njegu od 293 KM, od čega polovina odlazi na lijekove, pa struju ni približno nije dovoljna za život.
A mogao bi raditi kao nekada. Takva je snaga u njemu. Motiv mu daje kredit koji je podigao da preuredi stančić od 40-tak kvadrata, a sada ga više ne može otplaćivati. Svakim danom strepe da im povjerioci ne zakucaju na vrata i da se ne nađu na ulici.
Da radi sve bi bilo drugačije. Još ne može dobiti ni penziju, jer mu njegova Remont-montaža duguje uplatu za devet godina staža… Kada kola krenu nizbrdo, nikada se ne zna gdje će stati. I da li će!? Uprkos svim nedaćama opet je vedra duha i samo svojoj ženi govori – biće bolje, ima i gore…
Tako na pola kartice teksta stade Fahrina životna priča. Današnji političari, što vole da ih liderima(!??) zovemo, na tako malo prostora ne bi mogli nabrojati ni svoj lični vozni park, nekretnine i ušteđevine. Oni su i razlog zašto u ovoj zemlji stvari nikako da krenu na bolje. Jedan je govorio od ponedjeljka će. Puno ih je, brate, tih ponedeljaka prošlo od tada!! A u međuvremenu dok “čekamo”, oni nisu u stanju da riješe ni socijalne probleme ljudi, ni da obnove fabrike da ljudi imaju posla, zarađuju, odlaze u penziju kao sav normalni svijet. Da ne zavise od milostinje drugih, da budu dostojanstveni vlasnici svog života. Da imamo države kako nemamo, slučajevi poput Fahrinih bili bi rijetkost ili bi njihove probleme rješavale državne institucije. Eto, tako izgleda ta bh. novokomponovana demokratija i “život u kojem se jede zlatnim kašikama”…
Na kraju jedino što preostaje, nažalost, je to da dobri ljudi svojim prilozima i akcijama pomažu jedni drugima. Preuzeli su ulogu države. E jadni smo mi, kada moramo živjeti tako. Ali šta bi Fahro da Streljačko udruženje invalida iz Tuzle nije doniralo ta električna kolica. Jednostavno – ništa. Sjedio bi u svom sobičku i gledao, uglavnom, u nebo. Čekao bi dok se ne pronađu donatori.
A sve je pokrenuto zahvaljujući jednoj objavi na FB o teškoćama koje su ga snašle i njegovoj jedinoj želji. Pokrenuli su se ljudi. Vlasnik Radio Kameleona Zlatko Berbić, potom Crveni krst Tuzla, javila se i jedna žena iz Amerike… Sve to je dokaz da u ovoj Bosni još ima one merhametli duše, još ima nade za nas.
PIŠE: Biljana S. Tomić
