Iako nije izazvala ni približno reakcija koliko zaslužuje, odluka vlasti Hrvatske o diskriminiranju građana BiH na ulasku u ovu državu – na vlasnike bh. pasoša BiH i one koji posjeduju dvojno državljanstvo i hrvatsku putovnicu, ne samo da je rasistički akt, sa snažnim vonjom fašizacije, već i novi dokaz „prijateljskog i dobrosusjedskog“ odnosa Zagreba prema našoj zemlji, u skladu s drevnom nakanom da se, i preko naših leđa, „pobjegne“ s mrskog Balkana.
DA SAM KOJIM SLUČAJEM, kao što nisam, neizlječivi egoista, koji ne vidi dalje od svog nosa, kazao bih da me nije briga i da mi se živo fućka na odluku Hrvatske, lansiranu početkom jula, o diskriminiranju građana BiH pri ulasku u tu državu – na vlasnike pasoša naše zemlje i one koji imaju dvojno državljanstvo i hrvatsku putovnicu. Normalan čovjek, naprosto, ne pristaje da bude ravnodušan prema tom neobjašnjivom (i neobjašnjenom) potezu. Doduše, tako nešto, bar mene, nipošto ne iznenađuje, nakon junske kratkotrajne odluke da državljani BiH moraju u 14-dnevnu izolaciju po ulasku u Hrvatsku, što se samo pridružilo nizu skandaloznih dokaza hrvatske tvrdokornosti prema našim zahtjevima (čitati: Trgovska gora, Buško jezero, pelješki most, imovina BiH na jadranskoj obali, itd.).
Neiznenađenost, međutim, nije jedini osjećaj, poslije ove krajnje problematične odluke. Zatečenost izostaje i zbog toga što se „prijateljski“ i „dobrosusjedski“ odnos države Hrvatske prema državi BiH, tradicionalno ispoljava kao – suprotno od toga. Kao da tamošnjoj vlasti još nisu javili – ili jesu, ali se prave da to nije važno – da je BiH suverena, međunarodno priznata država, a ne hrvatska županija ili prostor, kome fali zagrebačko mecenstvo. Kao da u izrazito desničarskim šemama i kombinacijama tamošnje vlasti, uz dežurnu kuknjavu o ugroženosti Hrvata u BiH, neizostavni začin ostaje i opstaje težnja da se europeiziranost, koja već osmu godinu ima licencu članstva u EU, nametne kao alibi za sve nekorektne, neprihvatljive, u suštini poteze iz sfere političkih i ekonomskih „udaraca ispod pasa“.
U RUBRIKU NEIZNENAĐENOSTI najnovijim zagrebačkim potezom, spada i izostanak iole ozbiljnije, a kamoli uspješnije reakcije zvaničnog Sarajeva. Kao da se, zbog „mira u kući“, ne želi talasati i zamjerati. Kome? – z n a s e… Pucanj u prazno je bila rutinska reakcija Ministarstva vanjskih poslova naše zemlje. Zagreb se zbog nje nije ni počešao, već nastavlja ono što je uobičajeno – odnos prema nama, kakav traje desetljećima. Ovog puta, ipak, otišlo se „u tačku“: čak i ako je pretjerano tvrditi da je ovaj diskriminatorski potez isto što i klasična rasistička prizma, kroz koju se gleda na ljude, što će reći da to bazdi na fašizam – jer su rasizam i nacionalizam pogonski motori fašizma, nije daleko od istine da je suprotno od pameti i od fraza o dobrosusjedstvu u prijateljstvu odluka o tome da „obični“ Bosanci i (rijetki) Hercegovci moraju platiti korona-test i dokazati da su zdravi, a „neobični“ dvojni državljani i vlasnici putovnica to ne moraju, jer se podrazumijeva da su otporni na koronu.
U sasvim drugom planu, iako Hrvatskoj ne bi trebalo biti nevažno, ostaje činjenica da se ovo čini u korist vlastite štete. Jer, najveći broj potencijalnih turista na Jadranu su ljudi iz BiH, koji nemaju „sreću“ da su vlasnici putovnica. Spriječiti ih da idu na godišnji odmor na more, znači ići protiv interesa Hrvatske. Što, svakako, ima svoju pozadinu i cijenu, koju će platiti onaj ko se dosjetio ove „mudrosti“.
POSEBAN „PAR OPANAKA“ u ovoj priči o, ipak, fašizaciji pasoša i liberalizaciji putovnica, predstavlja ona strana slike, koja bi se mogla nazvati refleksijom na političku klimu u BiH. Teško je dokazati, a i nema koristi, da je HDZBiH svojevrsna „peta kolona“ Zagreba u našoj zemlji, što je omiljena teza teoretičara zavjere. No, nije niti je teško dokazati, a ni pretjerivanje kad se kaže da se nastavlja stupidna tradicija rasističko-neofašističke podjele na građane prvog i drugog reda (npr., „dvije škole pod jednim krovom“). Na one važne, koji su usput i glasači (za vlast u BiH i u Hrvatskoj) i one koji to nisu, pa ne predstavljaju predmet brige i pažnje. Ova tradicija je odavno postala otvorena programsko-politička tendencija, nju niko ne demantuje, niti joj se suprostavlja, iako je svima jasno da nikuda ne vodi i da skupo košta.
A posve klot se uklapa u staru, kolokvijalno već ofucanu, ali bolno tačnu tezu da HDZBiH svoj odnos sa maticom u hrvatskoj vlasti, redovno pokazuje tako što ovdje otvara kišobran, kad god u Zagrebu pada kiša. Tu, možda, ipak ima malo pretjerivanja. Jer, HDZBiH otvara kišobran i onda kada u BiH pada kiša. Doduše, izgleda tek pošto i za to dobije saglasnost Zagreba, koji očajnički i po svaku cijenu želi „pobjeći“ sa mrskog Balkana.
Piše: Zlatko Dukić
