Predsjednik manjeg bh. entiteta Milorad Dodik promijenio je mnoge stvari tokom posljednje decenije otkako vlada RS-om, ali ništa što bi građanima donijelo bolji život.
Ono po čemu će vjerovatno ostati upamćen kada, na ovaj ili onaj način, okonča svoju političku karijeru, nisu veće plaće i uređenije društvo već način na koji je komuniciranje sa biračima i političkim protivnicima spustio na nivo “kafanske priče“. Iako običnim građanima koji se ne slažu sa Dodikovim stavovima njegov način komuniciranja djeluje agresivan, primitivan i nekontrolisan, činjenica je da se iza tog nastupa krije dobro promišljena taktika koja će ostaviti velike posljedice na bh. društvo.
Analizom Dodikovih istupa, postaje očigledno da on koristi tri isprobane taktike od kojih neke potiču još iz starih propagandnih uputa sovjetskog KGB-a.
Napad na medije
Prva taktika je napad na nepodobne medije i njihova delegitimizacija. Sarajevski mediji, Soroševi plaćenici i slično su samo neki od epiteta kojima Dodik proziva medija pri čemu kod svojih glasača stvara odbojnost prema izvorima informacija koji ne idu njemu u korist čime se zaštitio od svake kritike. Otišao je i korak dalje pa napada svaki izvor informacija koji u medijima o njemu nešto loše kaže pri tome nazivajući ih imenima za koje smatra da će kod njegove glasačke baze stvoriti najveći stepen odbojnosti. Najsvježiji su primjeri svakako njegove izjave da mu ne mogu suditi sudije muslimani, ili izjava da su “ljudi iz Sarajeva zadojeni starom tradicijom muslimana na ovim prostorima da djeluju po sistemu kadija te tuži, kadija ti sudi“ pri čemu je indirektno prizvao i sjećanje na Osmansko carstvo koje inače nema pozitivne konotacije u historiji koju proučavaju đaci u RS-u.
Politički analitičar Adnan Huskić ističe da se slična situacija dešava i u SAD-u gdje je Trump diskvalifikovao sve medije i direktno komunicira s građanima preko društvenih mreža tvrdeći da samo tako oni mogu pročitati njegovu nepatvorenu poruku.
– Ali mediji i služe tome da se izjave političara stave u kontekst, to je profesionalna i etička obaveza medija jer nemaju svi građani vremena da se u tolikoj mjeri bave svim aspektima politike – pojašnjava Huskić.
U trenucima kada Dodik biva pritisnut sa optužbama protiv kojih se ne može boriti, on pristupa sljedećoj taktici a to je skretanje na drugu temu i ukazivanje na kriminal ili pogrešne poteze druge strane.
A šta su oni nama radili
Drugu taktiku skretanja s teme možda je ponajbolje opisao satirični portal Njuz.net tekstom objavljenim 11. jula 2012. na dan godišnjice genocida u Srebrenici. U tekstu pod nazivom “U Srbiji obilježen dan fraze “A šta su oni nama radili““ autori satirično objašnjavaju umanjivanje značaja i obima genocida u Srebrenici nizom fraza.
– Kao i prethodnih godina, proslava dana ove rečenice je počela u ranim jutarnjim satima neprekidnim ponavljanjem te fraze, a očekuje se da će se manifestacija nastaviti do duboko u noć. Varijacije ove rečenice poput “I oni su nas”, “Amerikanci prvo da se izvine crncima i indijancima”, kao i “Oni su prvi počeli” su također veoma popularne na današnji dan. Popularnost ove fraze je tolika da je neki sugrađani koriste i ostalim danima u godini, međutim danas je dan kada je ova fraza historijski bila korišćena načešće, te je današnji datum uzet kao najpogodniji za njeno obilježavanje – pisalo je na portalu.
U kontekstu Dodika, primjera za ovakvo ponašanje je mnogo. Na godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenica, Dodik u prvi plan ističe informacije poput onih o navodnom ubijanju Srba u Sarajevu i Bratuncu, ili skreće pozornost na Haški sud i navodnu pristrasnost tamošnjih sudija. Ako mu se ukaže na kriminal kojim je okovan RS, on će temu prebaciti na naprimjer Savez za promjene te navesti članove SDS-a koji su u prošlosti bivali uhapšeni i optuženi za kriminal.
Aktuelan je i primjer afere oko predstavništva RS-a u Izraelu te optužbi opozicije da se radi o fantomskom predstavništvu kroz koje vlast u RS-u pere novac za pojedine zvaničnike. Dodik je u razgovoru za jednu TV kuću prvo optužio ministra vanjskih poslova BiH Igora Crnadka za kovanje zavjere u ovoj aferi, a nakon toga je kazao da je Crnadak “skoro skoro otišao na neku konferenciju o sigurnosti i pričao o Bošnjacima i muslimanima u BiH, a nije spomenuo činjenicu da u tom narodu i u tom narodu ima dio onih koji su se stavili na stranu ISIL-a. Ja neću da kažem da su svi muslimani teroristi ali ono što smo vidjeli zadnjih godina u BiH je da su svi teroristi ovdje bili muslimani i to je ono što Crnadak pokušava da zataška otvarajući ovu priču“.
Jasno je da Dodik svoje probleme pokušava zataškati skrećući na temu koja je aktuelna u Evropi, a i primamljiva je ljudima u RS-u, o prijetnji ISIL-a i navodno Bošnjacima članovima ove terorističke organizacije. Opasnost ovog pristupa je da Dodik relativizira sve probleme i pošto u takvoj situaciji niko nije savršen, onda je sve dozvoljeno.
Analitičar Adnan Huskić navodi da ova vrsta diskursa nije samo vezana za Dodika već je rasprostranjena širom svijeta i njeni prvi koraci su nastali u Sovjetskom savezu. Naime, propagandni biro komunističkog režima bi odgovarajući na optužbe sa Zapada o kršenju ljudskih prava odgovarao sa pitanjima o tome koliko je crnaca ubijeno u Americi, o istrijebljenju Indijanaca, kolonizaciji i slično. Na taj način bi efikasno odvlačili pažnju sa lošeg stanja u SSSR-u i ukazalo bi se na to kako su svi podjednako loši.
– Važno je da se u razgovoru s političarima fokus drži na jednoj temi te da se ne dozvoli odvlačenje priče na drugu nevezanu temu. Mediji moraju tako reći rešetati pitanjima političare i ne dozvoliti da ovakve stvari prolaze – kazao je Huskić.
Dodik kao troll
Treća metoda koju je Milorad Dodik doveo do savršenstva je takozvano “trolanje“, odnosno davanje izjava i povlačenje poteza koji za jedini cilj imaju da uvrijede i naljute političkog i svaku drugu vrstu protivnika.
– Dodik je majstor u trollingu i on to koristi u ne samo načinu na koji se ophodi prema oponentima, već se tako ophodi i prema ženama, medijima, sveukupno koristi taj način diskursa. Način komunikacije koji je on uveo je apsolutno proširio okvir prihvatljive komunikacije i rekao bih približio ga dnu. Nemate kulturne komunikacije s njim, i mislim da je to prihvatljivo određenom dijelu izbornog tijela i u mnogo čemu se vidi sličnost Dodika sa Trumpizmom jer Dodik sa gnušanjem odbija političku korektnost – pojašnjava Huskić.
Primjera za ovo je mnogo. Jedan od svakako najpoznatijih je komentar Milorada Dodika kada je gostovao u emisiji Aleksandra Stankovića. U jednom trenutku u emisiju se uključio Bakir Hadžiomerović, nekadašnji urednik emisije 60 minuta koja je bila emitirana na Federalnoj televiziji.
Sarkastično komentarišući da je u Teheranu pao snijeg pri čemu se iza njega nalazila slika Sarajeva pokrivenog snijegom, Hadžiomerović je na šaljiv način podsjetio na Dodikove izjave o Sarajevu kao Teheranu.
– Šta vi imate protiv Teherana? Teheran je lijep grad. Jeste li vi bili tamo? Ima manje džamija nego što ima u Sarajevu – kazao je Dodik.
Na komentar Stankovića da to nije mjera da li je grad lijep ili nije, Dodik nastavlja da je njemu to mjera ljepote.
– On je jedan obični kreten s kojim ja ne želim razgovarati. Vi meni ovdje podvaljujete, on nije relevantan čovjek. On je jedan obični lažov – kazao je Dodik odbijajući da razgovara sa Hadžiomerovićem.
Na jednoj od nedavno održanih sjednica Narodne skupštine RS-a kada je Dodik odgovarao na pitanja zbog čega je odustao od referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, predsjednik RS-a je “trolao“ zastupnike opozicije.
– Koji vam je đavo? Šta ste stalno ljuti? Da vam žena nije nešto uradila? Nije je li, eto odlično. Zašto vi ovdje sjedite, ja bih molio da mi objasnite, pozivam vas na piće u restoran – kazao je Dodik jednom od zastupnika, i u svađama koje su nastupile potpuno se izgubio razlog sazivanja sjednice tako da je predsjedavajući Narodne skupštine RS-a Nedeljko Čubrilović odredio pauzu.
Analitičar Huskić komentariše da sa Dodikom nema normalne komunikacije te da je sve prihvatljivo dok god se može osigurati da zadrži svoju poziciju i moć.
Činjenica je i da Dodik nije jedini političar u BiH koji koristi ove tehnike da manipulira građanima i odbija napade, ali je od svih bh. političara on najdublje zagazio u kaljužu primitivne komunikacije koja relativizira istinu i opravdava napade na drugo i drugačije.
Opća nekultura
Populistički političari na Zapadu koriste identične metode komunikacije s javnošću, a ono što je interesantno jeste da i nižerangirani članovi tih stranaka usvajaju identičan način komunikacije. To je primjetno i u SNSD-u, a kao dokaz tome, dovoljno je samo pročitati izjave SNSD-ovih zastupnika na državnom nivou poput Staše Koštarca, Dušanke Majkić, Milice Marković ali i zastupnika u entitetskom parlamentu te Dodikovih koalicionih partnera. Gdje će srozavanje nivoa političke komunikacije te primitiviziranje politike odvesti BiH, ostaje da se vidi.
Za opću nekulturu koja vlada u komunikaciji dio odgovornosti snose svi sudionici javnog prostora, uključujući i predstavnike vlasti u BiH, naglašava profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo. Od naših političkih predstavnika često čujemo retoriku koja je neprimjerena, a to onda izaziva “prepucavanje” po portalima i društvenim mrežama.
– Suština je da smo mi društvo s izuzetno niskom kulturom komunikacije, pa i kulturom konflikta. Tako da se istomišljeništvo smatra kvalitetom, a pluralizam mišljenja prvim korakom u nasilje. Mi smo društvo koje ne prihvata različitost, iako se njome deklarativno ponosimo. Također, puno je nezadovoljstva među ljudima, puno frustracija – zaključuje Turčilo.
