U Bosni i Hercegovini se ne živi dobro, najblaža je formulacija kojom se može opisati stanje u našoj zemlji. Neki bi rekli da se živi grozno, drugi tvrde da je bolje nego prije, dok treći smatraju da je istini najbliža ocjena da bi se moglo i trebalo živjeti bolje.
Glavnog krivca za loš život ili neiskorištene šanse svi vide u vlasti koja je daleko ispod nivoa koji nam je potreban i koji, drukčijim odbirom vodećih kadrova, može mnogo bolje da upravlja svojim građanima.
Njihova nesposobnost jedna je strana medalje, u koju se ne može mirno gledati. U onu drugu kad se zaviri, međutim, tad već krv udara u glavu. Na njoj piše: Je li moguće da su se oni toliko odrodili da za narod i ne haju, da se nikoga i ničega ne plaše, da u međusobnim razmiricama političari bez imalo skrupula zalažu čak i živote stanovnika ove zemlje?
Jeste, moguće je! Oni se međuobno tuku do posljednje kapi krvi, ali ne svoje nego – narodne! Golema je arhiva koja svjedoči o takvoj nemilosrdnosti vlasti u BiH, koja i dalje kvasa. Evo mostarskog slučaja da pokaže koliko je naš današnji čovjek malen u očima vlasti. U pitanju je, naravno, blokada rada dvije bolnice (i “bošnjačke” i “hrvatske”) u gradu na Neretvi.
Da nisu u pitanju zdravstvene ustanove, niko se ne bi ni obazirao na odluku Porezne uprave FBiH da zamrzne njihove bankovne račune i da im time, praktično, zaustavi poslovanje. Šta su dvije firme prema cifri od preko 40.000 preduzeća kojim su računi takođe blokirani. A sve po zakonu, i s njima i s bolnicama. Odlukama onih koji su proglasili blokadu tih računa ne može se opepeliti. Blokirana preduzeća prvo moraju sanirati dugove koje imaju, pa potom nastaviti sa urednim poslovanjem.
No, mogu li se u praksi praviti i iznimke, jesu li svi pred zakonom jednaki i sve djelatnosti tako važne, pa da se dva bolnička računa stave u isti koš sa računima desetina hiljada drugih firmi? Mogu li isti tretman imati oni koji se bave trgovinom ili prozvodnjom, uslugama i robom, s onima čija roba su – ljudi! A oni to jesu u zdravstvenim institucijama i organizacijama.
Da su poreznici u mostarskom slučaju napravili krupnu grešku, u to nema nikakve sumnje. Da su za taj potez dobili naređenje iz jakog političkog štaba, to je još sigurnije. A da je u pozadini svega političko prepucavanje rivalskih stranaka, ni o tome nema nikakve dvojbe. Sve je to SDA napakovala Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), s porukom: Ovo vam je za ono!
Razlozi mostarske “bolničke krize” su na dnu žita koje SDA i HDZ godinama (ne)složno između sebe dijele, pa se oko toga ponekad i grubo potuku i posvađaju
E, sad, obični puk ne zna šta je u tome OVO, a šta ONO. Razlozi su na dnu žita koje su ove dvije stranke navikle da dijele, pa se oko toga nekad posvađaju. Kao ovaj put. Zašto – ko zna! Uostalom, nije ni bitno: poslije uspješnih pljački, otimači se često posvađaju oko podjele plijena,pa jedni na druge zapucaju. Padne i krv i poneka mrtva glava.
I u ovom dvoboju SDA – HDZ moglo bi, gluho bilo, biti leševa. Dabome da među njima neće biti glave starih političkih lešinara. U njihovim međusobnim bitkama kovčezi i tabuti rezervisani su za raju; malo s ove, malo s one strane. No, potraje li u Mostaru blokada bolničkih računa, pod većim rizikom će biti pacijenti “hrvatske” bolnice. Zbog zastoja u pružanju medicinskih usluga, čiji kvalitet i brzina svakodnevno odlučuju o životu i smrti desetina ljudi, njima se teže snaći u novonastaloj situaciji.
Bošnjake će malo “pogurati” Sarajevo, nije previše daleko, premda i u toj vrsti pacijenata može biti plaćen krvavi danak. Stoga su u “bolničkoj krizi” znatno glasniji upravo hrvatski političari, prije svega “njihov” čovjek koji u Vladi FBiH obavlja dužnost ministra zdravstva.
On traži da se, uprkos zakonu, hitno odblokiraju računi mostsrskih bolnica. A postavlja i logično pitanje: Zašto su na udar došle samo mostarske bolnice, kad su gotovo sve zdravstvene institucije takođe u debelom finansijskom minusu? Pa, zar sarajevska klinika pod upravom Sebije Izetbegović nije najzaduženija? Zašto se njoj gleda kroz prste?
Jesu li svi pred zakonom baš toliko jednaki, pa da se dva bolnička računa stave u isti koš sa računima desetina hiljada drugih firmi? I zašto su na udaru samo Mostarci, kad je sarajevska bolnica u još većem dugu od njihovih?
Zbog šeficinog muža i njegove stranke, naravno, zbog čega bi drugog. Svi su pred zakonom k’o fol jednaki, kako poručuju iz Porezne uprave FBiH, ali vidimo da su neki – jednakiji! A to tako ne bi smjelo biti.
Mnogo šta kod nas je tako kako ne bi trebalo da bude. Nekad je kriva SDA, nekad HDZ, nekad SNSD, moždili su nas i SDS, PDP i SDP. Garniture vlasti, odnosno krivci se mijenjaju, samo su žrtve uvijek iste: ljudi! Zbog toga njihov život postaje lošiji nego što bi mogao biti. Ponekad bi se moglo bez njega čak i ostati, ako političke zadjevice zadru na teren kakav je, recimo, zdravstvena zaštita.
Čujem masu kako šapće: Pa, je li to moguće, jesu li vlast, stranke i političari baš bez duše ostali? Kako ih nije stid, imaju li bar zeru obraza?
Zadivljujuća je ta sklonost naših ljudi ka iščuđavanju. Gluho bilo da u ovoj “bolničkoj krizi” pod zemlju ode i neko ko je mogao biti izliječen. I taj bi, čini mi se, u samrtnom času odisao nevjericom da su ga tako lako pustili niz vodu.
E, moj narode, samo se ti iščuđavaj. Na to politička hrđa i računa. Zbog tog nedostatka “muške reakcije” drugorazrednih građana, u koje spada većina stanovnika BiH, oni nesmetano zlorade i s nama eksperimentišu kao sa kunićima. Može im se, narod se samo povlači unatrag.
A šta kad jednom na leđimama osjetimo zid? Dalje se povlačiti ne može. Tada će iščuđavanju, strpljenju, dostojanstvu, saburu i strah pred moćnicima doći kraj.
Ne daj bože da dospijemo u tu situaciju. Sve bi puklo poput lubenice. Ako to brzo ne shvate, umišljeni komandanti naših života neće se u tome dobro provesti. Stoga im je posljednji čas da barem pročitaju kako su skončali mnogi nenarodni režimi i diktatori. Možda im sine u glavu da su i oni, kao što jesu, jako blizu takvoj sudbini.
Da izbjegnu takvu sudbu, imaju šanse i vremena koliko je prostora na vrhu igle.
Izvor: Vlastimir Mijović
