Prije nekoliko dana BBC je objavio jednu lijepu priču o prijateljstvu i ponovnom spajanju.
Priča započinje u jednom prelijepom planinskom gradiću na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, u Kladnju, u ulici Srmać. U toku ratnog perioda, 1993. godine, kao 12-togodišnja djevojčica dane sam provodila sa drugarima iz ulice, ali ne napolju, već u skloništima.
Piše: Đuldina Kurtović
U tom periodu smrt je vrebala na sve strane. Iz mračnih skloništa izlazili bismo samo ukoliko bi bilo nužno, a za nas djecu nužni su bili slatkiši koje nismo znali vidjeti mjesecima.
14. marta, 1993.godine, nama, djeci iz Srmaća, sreća je pokucala na vrata.
Dva UN-ova transportera su se našla ispred moje kuće, a jedan od njih se slučajno pokvario. Kao što naša, bosanskohercegovačka tradicija nalaže, moja mama im je napravila čaj i kolače (gurabije).
UN-ovi vojnici su bili prijatno iznenađeni našom gestom. A, mi djeca, nama nije dugo trebalo da se nađemo na transporterima i dobijemo ono za čim smo istinski čeznuli: slatkiše, puno slatkiša. UN-ovi vojnici su nam obećali da će se vratiti i narednog dana. Svoje obećanje su ispunili. I to ne samo naredni dan, već bi narednih par mjeseci svaki dan boravili sa nama.
Donosili bi nam puno slatkiša, školskog materijala, učili nas engleski jezik, a mi bismo u znak zahvalnosti njima poklanjali crteže i dječiju radost. Ono što nam je kao djeci bilo značajno jeste i to da su nam govorili da će mir uskoro doći, i da se ne trebamo bojati. Više nismo marili za granate i smrt. Dane smo provodili napolju, čekajući njih da dođu i da se družimo.
Došao je trenutak kada su morali napustiti naš grad. Bili smo tužni i plakali smo. Ali u našim srcima su se urezala sjećanja na njih i nastavili smo dalje živjeti sa nadom da ćemo se ponovo sresti, jer su nas roditelji učili da „nada nikad ne umire“. Prolazile su godine, djeca iz moje ulice su dočekala mir o kojem su vojnici pričali.
Nakon ratnog perioda nastavili smo školovanje, osnivali vlastite porodice ... Jednostavno smo odrastali.
Nakon niza godina, desilo se iznenađenje.
2000. godine dobila sam poziv iz ambasade Velike Britanije, jer me je preko nje tražio Jed Wright, jedan od vojnika. Ubrzo je stiglo i pismo od Jeda. Plakala sam taj dan, ali od radosti, jer naša nadanja su se pretvorila u stvarnost. Nisu nas zaboravili.
Od te godine, uslijedila su mnogobrojna pisma i moja posjeta Jed Wrightu i njegovoj porodici u Sjevernu Irsku. Više puta sam išla u posjetu Jedu, a i on je sa svojom porodicom posjetio Kladanj. Čak je prikupio donaciju za srednju školu u Kladnju.
I dan danas imam medvjedića kojeg mi je Jed Wright poklonio davne 1993. godine. Danas to nije samo igračka, taj medvjedić predstavlja moje sretno djetinjstvo u mračnom periodu.
Ali, iznenađenjima nikad kraja. Prošle sedmice, preko društvene mreže Facebook, pronašla sam i ostale vojnike.
Ovo povezivanje nam je svima vratilo sjećanje, izazvalo jake emocije i želju da ovu priliku ne propuštamo, nego da nastavimo kontakt. Jedan od UN-ovih vojnika Peter Millins je odlučio podijeliti ovu vijest za BBC, što se i desilo. Ostali vojnici koji su u ratnom periodu proveli vrijeme u Bosni i Hercegovini su oduševljeni ovom vijesti i zaista su Facebook stranice pune njihovih komentara u kojima ne kriju svoje emocije i podršku ovakvoj lijepoj priči.
Ovom prilikom se želim u svoje ime, ali i u ime mojih drugara, zahvaliti Jed Wright-u, Michael Jacksonu, Charles Harrisonu, Peter Milllinsu, CraighDentithuu, Paul Morleyuu, Ianu i Hughuu na prelijepim momentima koje smo proveli ‘93. godine.
Jedno sigurno znam, prava prijateljstva žive u našim srcima i kao takva putuju sa nama kroz život.
Pogledajte i video OVDJE.
