Zovem ju. Nekad svaki dan, nekad nekoliko puta dnevno, a nekad prođe i po tjedan dana da joj nisam čula glas. Ali volim ju čuti, javiti joj što je novo, povjeriti joj se, znati kako je…
To je moja majka-prijateljica. Da, odavno mi je i to, prijateljica. Jer me poznaje bolje od ikoga, a bome, poznajem i ja nju.
Treća godina otkako je slomila kuk je odavno prošla i debelo gazimo četvrtu godinu ovakvog stanja.
Sjećam se kad me mama nazvala da je baka slomila kuk, dojurila sam u bolnicu večer kad se to dogodilo, pozdravila baku koja je iduće jutro išla na operaciju i cijelim putem od bolnice do doma plakala, jecala… Mom tadašnjem dečku nije bilo jasno zašto toliko plačem, da je to samo kuk, da je baka dobro i da će biti dobro jer to je danas rutinska operacija.
Bio je u pravu, ali nije mene brinula operacija, ne toliko. Brinulo me sve što je nakon toga uslijedilo, sve ono čega sam se bojala, a dogodilo se i još uvijek traje. Operacija je prošla dobro, ali operacijom kuka nisu nestale neke stvari, dapače, pogoršale su se.
Saniranim kukom nije riješena niti može biti demencija i Parkinsonova bolest, one idu nekom svojom progresijom, lijekovima ih možda možeš ponešto usporavati i kontrolirati, ali i dalje napreduju. Ima nov kuk, u međuvremenu još nekoliko lomova po tijelu, ali glava je pitaj boga gdje.
Zovem svoju mamu, želim joj reći da mi nije dobro, ali prešutim jer znam da je iscrpljena od brige za baku koja je gotovo nepokretna. Pa prođu dani, a mama me pita zašto joj nisam rekla da me ukočilo, da imam neki čudan osip, da sam bila kod doktora, da sam dobila ili dala otkaz, da ne mogu spavati… Prešutim joj sve i eventualno prijavim kasnije, kad je već bolje (ili gore) jer je ne želim opterećivati dodatno.
Bio je i moj brat na ozbiljnoj operaciji nedavno, baš ozbiljnoj i trebao mu je dug oporavak. Moja majka je nekako uspjela ishendlati i njega i baku. Pitam se je li i koliko je uopće spavala tih tjedana. Ali to se ja pitam, drugima oko nje kao da nije stalo.
Ne želim je dodatno opterećivati jer znam da joj rane iz mog djetinjstva još uvijek zadaju bol, da se često osjeća nedostatnom mamom, pa da sad ne ispadne da je i sad nedostupna. A je, i nije si to sama izabrala. Nametnuto joj je.
To nam je u genetici, ne samo nas nego i Hrvata općenito (vjerojatno i nekih drugih naroda s ovih prostora), ta neka nametnuta patnja, kao, trpi i šuti. Ti ćeš sad ovo htio ili ne htio. Moraš preuzeti odgovornost, moraš biti služavka, moraš biti njegovateljica, ne smiješ reći ne. Tako sam i ja preuzela njene odgovornosti s 11 godina, pisala sam već o tome, ali da se ne ponavljam sada, moja majka proživljava sustavnu patnju već tri i nešto godine brinući se za teško bolesnu osobu jer ju se ne da u dom.
Drugi ukućani joj ne žele da bude u 24-satnoj stručnoj njezi, udaljena od njih jer to nije dobro, kažu. Godinama pizdim na to jer u međuvremenu se nije dogodilo ništa dobro, dapače, i moja mama i moj deda su psihički itekako potonuli, načeti su i iscrpljeni, rade sve što ne bi trebali i za što nisu educirani, u neadekvatnom prostoru… Potrgani su oboje, i jedan i drugi imaju godina (deda skoro 80, mama 50 i koju) i svakodnevno okreću, dižu, spuštaju težinu koja nije za njih i to na desetke puta. Ne spavaju jer ne spava ni ona odnosno spava dok oni rade, pospremaju, brinu da sve bude koliko toliko uredno…
Uvijek netko mora biti na straži, moja majka nije godinama izašla sa mnom, a ako i izađe samo na kavu mora za to tražiti dopuštenje. Ima 50 i kusur godina i čujem ju na telefon kako pita vlastitog tatu je li može na kavu. Popizdim svaki put jer to nije normalno.
Nitko me neće uvjeriti da je bolje imati doma bolesnu osobu koja ne napreduje, nema kvalitetnu njegu i na taj način ograničava one koji su iole zdravi.
Ljubav? Da, vole ju i ne žele joj loše, ne žele da bude daleko od njih. Razumijem ja to, naravno, ali ne razumijem i ne mogu razumjeti patnju koja je nepotrebna.
Prije desetak dana sam bila u Beogradu i dva dana sam provela u sličnom okruženju, u frendovom stanu, njegova mama hendla njegovu baku (koja je, srećom, pokretnija od moje).
Prvo što sam pitala bilo je: “Zašto je ne date u dom?”
Njegova stara je na to poludila i pitala me: “Bi li ti dala svoju?”
Odgovorila sam, bez razmišljanja, da bih.
Nije očekivala takav odgovor, kao što ga ne očekuju ni mnogi drugi. Bježe od tih domova za starije osobe kao da su kužni, kruže razne priče o njima, da je bovako ili onako, ali ne vidim razliku. Ako zbilja i jesu takvi (a znam da nisu, barem ne svi) nije tamo ništa gore nego što je kod mojih doma ili u beogradskom stanu mog prijatelja.
Ali ono što je bolje je da za to vrijeme, dok je netko kome je dom potreban iz masu različitih razloga, osoba koja je i dalje funkcionalna, radno sposobna i relativno mlada može živjeti svoj život i ne mora brinuti hoće li živa i zdrave kralježnice dočekati diplome svoje djece, eventualne unuke i godišnji.
Sanja taj godišnji kao da ide sedam godina na Tibet, a doslovno ne zna hoće li na njega moći otići, odnosno hoće li još jedan godišnji provesti uz krevet, mijenjajući posteljinu, tuširajući osobu svoje težine.
Da, voli svoju mamu. Ali volim i ja svoju, i ne želim joj ovo i znam da je ona bolesna da meni ne bi htjela život akav ona živi zadnjih godina.
Već smo se dogovorile, ako ikad bude potrebno, ide u dom jer njena djeca imaju pravo na svoj život i nisu joj dužni služiti joj nauštrb sebe i svog zdravlja.
Meni je to majčinska ljubav, kad su ti vlastita djeca bitnija od tebe same.
Piše: Ana Kolar
IZVOR: Lola magazin
