Napisao: Mario Vranješ
ČOVJEK OD SUZE SREBRNE
Sam, pod ruku sa noćnim, namrgođenim sjenama
Završava još jedan davno izgubljeni boj sa sobom
U duši, u srcu, tek na pola tuga potrošena
S vjerom u prošlost, bez ispunjenosti bogom
Silazi sa stranica još jednog neosunčanog dana.
Daleko od ljudi, od bilo kakve ljudskosti
Ušutkan molitvama nevinih, urlicima bližnjih, jecajima i plačevima.
Bez potrebe za trenutke bilo kakve bliskosti
Pravi sebi novo mjesto u đavoljim, životnim rovovima
I spušta glavu, na mokru travu, ispod neba otvorenog.
I dok sanja, u snovima susreće osmijehe koje je izgubio u traženjima mrtvih
Sve teže se budi u jutrima u kojima je barem malo lakše živjeti
Natjeran da se pretvara sretan kraj zlih i krivih
Pljulje na zemlju kojoj samo nova krv život može stvoriti
I zadnji put,
pred smrt,
na koljena pada,
ali ne radi Boga…
Već zbog srebrne suze koju iznemoglo tijelo više ne može u sebi nositi.
