“Ljudi od našeg zanimanja prave tabu temu, a postoji cijeli niz predrasuda i pogrešnih mišljenja. Pričaju da spaljujemo više pokojnika odjedanput, bilo je čak svojevremeno priča da smo pokojnicima uzimali odjeću i prodavali je na sajmu na Hreliću. Ne znaju koliko je u stvari naš posao zahtjevan i težak te što se sve zbiva od trenutka kad se u dvorani lijes spusti nakon ispraćaja”, započinje svoju priču Branko Markušić (58) iz Zagreba.
Elektrotehničar je po struci i dugo je radio u tvornici koja je propala. Nakon što je izgubio radno mjesto, javio se u Zavod za zapošljavanje s rečenicom da je spreman raditi bilo što. Uputili su ga na zagebački krematorij jer je ondje bio otvoren konkurs za krematora – radnika koji brine o cijelom postupku kremacije, od uvođenja tijela pokojnika u peć do isporučivanja urne.
‘Teško je, ti pokojnici su nečiji brat, sestra ili dijete’
“Kad sam došao, prvih mjesec dana mi je bilo prilično teško. Vagao sam u sebi hoću li to moći i kako prevladati teške trenutke. Radite s pokojnicima, a oni su nečiji brat, sestra ili dijete. Trebate imate pijeteta i veliku koncentraciju kako bi sve prošlo prema planu. Puno je posla s dokumentacijom koja mora biti potpuna. Bez potpune dokumentacije nema kremacije”, objašnjava Branko.
Radi se u tri smjene, a njegov dan obično započinje ujutro u šest sati. Dolaskom na posao prvo provjerava dokumentaciju kako bi vidio koji je redoslijed kremiranja. Pretpostavka za kremaciju je ljekarsko odobrenje.
‘Nikad ne otvaram sanduke i ne vidim što je u njima’
“Tijela stoje u rashladnoj komori. Ljekar ih je već prije pregledao i izdao Dozvolu za kremiranje, tako se zove dokument. Zatim je zapečatio sanduk i nakon toga ga više nitko ne smije otvarati. Znalo se dogoditi da dokumentacija nije potpuna, pa se tad čekalo da stignu dokumenti koji nedostaju, ali nikad se nitko nije probudio. Jako se pazi na papire i ne smije biti nikakvih propusta. Ako je sve u redu, preuzmem zapečaćeni sanduk i prevezem ga do peći. Ondje ga postavljam na tzv. kremacijska kolica na kojima tijelo pokojnika uvodim u peć. Ovdje je sve automatizirano, tako da nakon što je tijelo uvedeno i kolica izvučena, zatvorim vrata i peć dalje sama nastavlja postupak kremacije, ja ne moram ništa dodatno raditi jer je sve isprogramirano. Također, nikad ne otvaram sanduke i ne vidim što je u njima”, objašnjava Branko.
U jedinom krematoriju u Hrvatskoj imaju tri kremacijske peći, ali trenutno rade samo dvije. Treća je u kvaru i čeka popravak. U jednoj smjeni mogu ukupno kremirati 10 pokojnika, a s njima dolazi i anatomski otpad iz svih bolnica.
“Važno je istaknuti da prije uvođenja pokojnika u peć na sanduk stavljamo metalnu pločicu s brojem. Taj broj je zapravo identifikacija pokojnika. Ne znam od kojeg se metala sastoji, jer u peći temperature budu više od 1000 stepeni Celzijusa , a ta pločica ostaje neoštećena. Lijes je od neobrađene jelovine što znači da na njemu nema laka, metala ni plastike. Na tako visokim temperaturama nakon kremacije koja traje oko sat i pol ne ostaje ništa osim dehidriranih kostiju”, nastavlja dalje Branko pokazujući peći u kojima se u trenutku našeg razgovora kremiralo dvoje pokojnika.
Na vrhu je i tzv. kontrolno okno koje krematoru omogućava da provjeri kako napreduje kremacija. U slučaju nestanka struje ili bilo kakvog drugog tehničkog kvara na peći, ona je konstruirana tako da jedanput započeti proces kremacije uvijek dovrši do kraja. U tom slučaju spaja se na agregate, ali nema zastoja.
“Tijekom kremacije u okoliš kroz dimnjak ne izlaze nikakve štetne tvari, jer postoji komora za sagorijevanje plinova i dima. Sve se kontrolira na računalu, a imamo i video nadzor u slučaju da se iz dimnjaka pojavi dim. Odmah urgiramo ako ima problema. Također, spojeni smo 24 sata na dan i s Ministarstvom za zaštitu okoliša gdje monitoring sistema prati emisiju svih plinova i pazi da budu u dopuštenim granicama”, objasnio je Branko.
Nakon kremacije pepeo ide još pola sata na hlađenje, a zatim se vadi i prebacuje u specijalni mlin koji usitnjava ostatke dehidriranih kostiju. Taj postupak traje još pola sata. Cijeli postupak kremacije gotov je nakon dva i pol sata.
“Slijedi graviranje urne gdje na poklopac graviramo identifikacijski broj, isti onaj koji je na metalnoj pločici. Završavamo dokumentaciju i otpremamo urnu kako bi je rodbina mogla preuzeti. Nakon kremacije nema više mogućnosti DNK analize jer je sav materijal nestao zbog visokih temperatura “, tvrdi Branko.
Kad je tek počeo raditi, u zagrebačkom krematoriju bilo kremirano 5.000 pokojnika. Danas ih je 98.000. S obzirom na činjenicu da pokrivaju cijelu Hrvatsku, dolaze im pokojnici iz svih krajeva zemlje. Oni iz udaljenijih područja imaju prioritet u rasporedu kremacija.
“Najviše pokojnika je s područja Rijeke i Istre, a manje iz Dubrovnika. Osijek i Slavonija su srednje zastupljeni. Inače, danas je kremacija daleko više nego prijašnjih godina. Nekad smo imali veću gužvu tokom zimskih mjeseci, a sad posao ne jenjava bez obzira na doba godine. Mislim da je to zato što je kremacija daleko jefitnija od klasičnog ukopa, a u nekim gradovima je veliki manjak ukopnih mjesta”, nabraja Markušić dodajući da tokom dugogodišnjeg staža nije imao slučajeva da je kremirao članove obitelji, ali jest komšije i poznanike.
‘Svaki puta kada je u pitanju dijete, stegne vas u grlu’
“Ovaj posao donekle mijenja stav o smrti. Recimo, nedavno mi je umrla punica i dok su svi oko mene plakali, ja nisam pustio suzu. Smrt je dio života, i kad to prihvatite situacija je daleko lakša. Nikad nisam razmišljao o tome kako ću ja otići, hoću li se kremirati ili će biti klasični ukop. Imam još vremena. U ovom poslu oguglate na puno toga, ali još postoje trenuci koji me mogu emotivno dotaknuti. Recimo, svaki put kad je u pitanju dijete koje ide na kremaciju, stegne vas u grlu. Cijelu priču donekle olakšava činjenica da na dokumentaciji nemamo fotografije pokojnika. Mislim da bi nam bilo puno teže vidjeti lica tih ljudi”, iskren je on.
Kod kuće o poslu ne priča. Ima suprugu, troje odrasle djece starosti 32, 35 i 36 godina, a posebno ga veseli troje unučadi starosti 6, 7 i 8 godina.
‘Puno ljudi ovaj posao ne bi moglo raditi’
“Puno ljudi ovaj posao ne bi moglo raditi. Uz sav emotivni teret koji on nosi, tu je i miris koji je stalno prisutan u ovim prostorijama, miris smrti. Bilo je ovdje ljudi koji su pokušali, došli bi na dva, tri dana i shvatili da ovo ne mogu raditi. Imali smo i situacije kada su članovi obitelji željeli svjedočiti kremaciji. To može odobriti šef, a lično sam protiv jer me smeta u poslu. Baš smo nedavno imali gospođu s troje djece koji su došli ispratiti svog supruga i oca. Problem je, jer moram paziti na sanduk i pokojnika s jedne strane, a zatim i na goste. Što ako mi se neko onesvijesti ili padne ovdje? A ja moram biti koncentriran na posao. Ne mogu reći da ga volim, ali ovo nije kažnjenička bojna. Svoj posao cijenim i poštujem, a u konačnici, i to netko mora raditi. Plata je oko 7100 kuna”, zaključio je Branko.
Izvor: 24sata.hr
