“Na političkoj sceni Srbije se ne dešava ništa novo. Osim bunta građana, koji je najvažnija politička činjenica koju vidimo na ulicima, kod političke elite nema neke velike promjene. Nema je prije svega u vezi s ključnim pitanjima kao što su Kosovo, evropske integracije, borba protiv nacionalizma i mržnje, odnos prema genocidu u Srebrenici, slobodnom tržistu. Tu su svi na sličnim pozicijama. I sve dok se nešto tu ne desi, neće biti promjene”, rekao je Jovanović za naš portal.
Ali, kako biste ocijenili to što rade Jeremić, Đilas i Tadić u okviru Saveza za Srbiju?
Dogodila se velika i čudna stvar – neki političari, koji su bili simboli tog vremena prošlosti, ozbiljnije i odgovornije se odnose prema tome od, recimo, onih koji su godinama aktivno štitili Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Zaboravili smo, kažu, Vučića devedesetih, a nikako da shvate da su oni bili Jeremići i Tadići dvijehiljaditih. Oni su odgovorni što su nam šanse propuštene i to je odgovornost koja se također mora snositi. Ali, ako sve to stavimo sa strane, ponovit ću – nema ničeg novog, jednako nismo politički svjesni svoje uloge i svega što je obilježilo posljednje tri decenije naših života.
Kako u svemu tome valorizirati proteste koji se u niz gradova odvijaju već izvjesno vrijeme? Tu imamo i glumaca, pripadnika akademske zajednice…
Kulturna i intelektualna elita Srbije uvijek je bila glasna. Uvijek je bila glasna, ali ne i upravu. Taj svijet vidi da je sve u ovoj zemlji dovedeno na ivicu noža. Mislim da su protesti važni, zarad korekcije vlasti. Međutim, ostaje pitanje kako će se ostvariti zahtjevi protesta. Među njima ima veoma realnih zahtjeva, kao što je sređivanje izbornih pravila i kreiranje drugačije atmosfere u društvu.
Koje je vaše mišljenje o Vučićevoj namjeri da uskoro raspiše izbore? Zbog bojazni da će, kako vrijeme protiče, izgubiti na popularnosti ili zbog nečeg drugog?
Izbori nam slijede ove ili sljedeće godine. Ima dosta posla prije izbora kako bi oni mogli angažovati cijelo društvo na izjašnjavanje. Odgovornost je vlasti da osigura fer uslove. Opozicija je tu nemoćna i vlast mora da uradi sve, čak i ako se ne slaže sa zahtjevima opozicije, da ih razuvjeri i dokaže ispravnost sistema. To nije naivno pitanje, a naša istorija nas opominje da je izborna krađa uvijek moguća. Ovo nije lično pitanje, ovo je pitanje naše mogućnosti da se bar o nečemu dogovorimo – kao društvo, kao građani. Upravo ta naša nemogućnost govori da smo daleko od odgovornosti koje su nam svima puna usta.
Kako posmatrate trenutne odnose BiH i Srbije? Čini se da se u javnosti oni vide samo kroz česte sastanke Dodika i Vučića? Vaš komentar?
Dodik je klovn srpskog nacionalizma. Tužna slika propalog projekta. U tom pronalaženju šireg konsenzusa važan je faktor za unutrašnje prilike u Srbiji, jer smo mu ovde dozvolili takvu poziciju. S druge strane, nadam se da je svjestan da mu je budućnost u Sarajevu, odnosno da cjelovita i jaka BiH predstavlja jedinu budućnost za njega. Dodik je snalažljiv političar, to govori njegova biografija. Međutim, i najbolji glumci odu u penziju. Njemu je sigurno vrijeme da proba pustiti da neki ljudi budućnosti sačuvaju BiH i isprave greške generacija kojima mi pripadamo. Legitimni interesi Srbije su da ima stalnu vezu s Banjom Lukom, ali je dužna, obavezna i mora biti zainteresovana za odnose sa Sarajevom. Sarajevo je pružilo ruku Beogradu na izvjestan način, vrijeme je za drugačije odnose. Umorni su ljudi od ovog mučenja.
Kako će se ili kako se može završiti trakavica između Srbije i Kosova koja opterećuje čitav region?
Jednostavno. Stavljanjem tačke na mržnju i ponovnim sjedanjem za sto s kosovskim Albancima. To mora pratiti spremnost ovog društva da razume da je priča o Kosovu loš ili osrednji film. Vrijeme je da ga digitalizujemo i da krenemo u budućnost. Tu, naravno, ostaje pitanje odgovornosti. Ne smijemo nikada zaboraviti sve što se dogodilo, ne smijemo zaboraviti vozove koji su odlazili iz Prištine u martu 1999., svirepost i sve što je dole učinjeno ili bilo koju drugu sliku. I moramo privesti odgovorne pravdi.
Kako gledate na konstantne pokušaje revizije historije na ovom području, kojoj se ne nazire kraj? Posljednji primjer je potez Vlade Republike Srpske da ponovo utvrdi činjenice o dešavanjima u Srebrenici.
Teško je priznati odgovornost za smrt jedne osobe, a kamoli više od 120 hiljada mrtvih ili još uvijek nestalih iz ratova u bivšoj Jugoslaviji. Isti oni koji su do rata doveli i danas pokušavaju da se odbrane od odgovornosti i da istoriju kroje prema sopstevnim nazorima. Na nama je da mijenjamo sebe i da prihvatimo odgovornost.
