Svako treće dojenče ima prekomjernu tjelesnu težinu. Bucmaste bebe postaju male debeljuce, a gotovo polovica pretilih sedmogodišnjaka postaju pretile odrasle osobe.
Što su u ranijoj dobi deblji, djeca imaju veću sklonost prema pretilosti pa tako zadovoljni tromjesečni bucko može postati utučeni mališan kojeg vršnjaci izbjegavaju.
Zbog svog punašnog izgleda takva djeca mogu imati brojne psihičke tegobe. Vršnjaci ih znaju izbjegavati i zadirkivati u školi, a s obzirom na to da više pate od odraslih, lakše gube samopoštovanje i sklonija su depresiji.
Pretilost obično definiramo kao prekomjerno nagomilavanje masnog tkiva pa je tako pretilo dijete ono čija ukupna težina sadrži više od 25 posto masti kod dječaka i više od 32 posto masti kod djevojčica ili 120 posto od idealnog odnosa težine i visine.
Mjerenje kožnog nabora mnogo tačnije određuje masne naslage.Tijelo nagomilava mast povećanjem broja i obujma masnih ćelija. To je važno za kontrolu dječje pretilosti jer se masne ćelije stvaraju uglavnom u dječijem uzrastu.
Broj i veličina masnih ćelija brže rastu kod pretile nego kod mršave djece pa takvi maleni na početku adolescencije već imaju više masnih ćelija nego što je potrebno.
Naučnici su otkrili pet različitih faktora povezanih s pretilošću.
1. Najvažniji faktor u nastanku dječje pretilosti je pretilost roditelja, a ponajprije majke. To može potjecati od jakih genetskih predispozicija ili od načina života (nezdrave prehrane ili nedostatka fizičke aktivnosti).
2. Majke po tradiciji rano uvode šećer u prehranu, zatim zaslađuju sve što bebe piju jer smatraju da je tako ukusnije.
3. Sljedeći faktor je rano uvođenje nemliječne hrane. Većina majki misli da s nemliječnom hranom treba početi što prije, kako bi dijete bolje napredovalo. Međutim, prerano uvođenje čvrste hrane može dovesti do pretilosti.
Dojenčad na umjetnoj prehrani prije će postati debeljuškasta. Jedan od razloga leži u sastavu majčinog mlijeka, koji je konstantan. Majčino mlijeko se tokom podoja mijenja pa na kraju sadrži znatno više masti nego na početku.
Budući da masti imaju zasićujuću ulogu, dojenče gubi apetit i prestaje sisati. Toga u adaptiranom mlijeku nema pa bebe koje se umjetno hrane mnogo lakše dobivaju na težini.
Ako beba siše, ne treba je previše često dojiti jer bebe koje bi htjele često sisati ne rade to zbog gladi, već zbog ugode ili nesigurnosti. Najveći broj beba traži hranu svaka dva sata do uzrasta od dva mjeseca, a svaka tri sata do šest mjeseci. Nakon šest mjeseci dojenčad je zadovoljna s tri obroka i dvije užine.
4. Ako prestane jesti prije nego što isprazni bočicu, ne treba inzistirati da je dovrši. Jer takvo insistiranje je jedan od faktora povezanih sa pretilošću.
5. Čvrstu hranu ne treba uključivati prije šestog mjeseca. Nikako prije navršenih 12 mjeseci ne uključujte slatkiše.
Što prije dojenče postane vitko dijete, veća je vjerovatnost da će imati optimalnu tjelesnu težinu u odrasloj dobi
Kao i kod odraslih, pretilost kod djece nosi brojne zdravstvene rizike kao što su bolesti srca i krvnih sudova, dječija hipertenzija, dijabetes, problemi sa zglobovima, a česte su i smetnje s disanjem tokom spavanja.
Izvor:Avaz.ba
