“Bio sam najbogatiji čovjek u Mostaru, a ostao bez svega. Da sam napravio još korak, bio bih mrtav.”
Vahid Halilhodžić, po mnogo čemu jedinstvena figura s ovih prostora, najprije kao nogometaš Veleža, Nantesa i PSG-a, reprezentacije Jugoslavije, onda uspješni trener brojnih klubova i izbornik četiri reprezentacije, ali i čovjek čeličnog, nepopustljivog karaktera, koji je u jednom trenutku početkom devedesetih godina, uslijed ratnih strahota u Mostaru doživio tešku sudbinu. Kao jedan od najbogatijih Mostaraca ostao je doslovno bez kompletne imovine, da bi kasnije postao jedan od najpriznatijih stručnjaka na svijetu. Danas je Vaha u svojoj 72. godini na pragu nogometne mirovine, posvećen obitelji, uživa u Dubrovniku, gdje je investirao u luksuzno apartmansko zdanje “L‘Orangerie”, uz more na Lapadu, ali ima i druge poslove.
– Nisam baš definitivno zaključio s nogometom – rekao je Halilhodžić. Nije da čekam novi angažman, ali nikad ne reci nikad. Tko zna, jer ipak osjećam da u meni i dalje ima vatre za eventualni novi posao premda sam u više navrata ostajao razočaran, posebno poslije posljednjeg otkaza uoči mundijala u Kataru kao izbornik Maroka.
Onako kad se analizira vaša karijera, pa i cjelokupni život, izgledalo da vam je ipak najteže bilo kada vam se sve srušilo u strahotama ratnih obračuna u Mostaru?
– I danas mi je to nezamislivo. Ratne prilike u Bosni i Hercegovini sve su mi odnijele, sve osim moje časti. Što bih sad spominjao kako sam bio možda i najbogatiji čovjek u Mostaru, imao sređen život, bio dobro situiran, faktički bez problema. Nekako sam preživio kada su niški specijalci banuli u Mostar kao pravi okupatori. A ja sam, mogu kazati i naivno, istupio na Rondu pred njih, goloruk pokušavajući zaustaviti krvoproliće. Našao sam se pred pedesetak pušaka uperenih u mene, koji sam pledirao na njihovu ljudskost. Mislio sam kako mogu utjecati da se ne dogodi najgore. Kad mi je jedan od tih zločinaca zaprijetio: “Učiniš li još korak naprijed, bit ćeš ubijen”, baš i nisam bio svjestan opasnosti. Tek su me krici ljudi podalje iza mojih leđa, njihova molba da ne izazivam belaj, natjerali na povlačenje. No, to je bio tek početak patnje, u tom bratoubilačkom ratu, izgubio sam sve. Nije mi ništa drugo preostalo nego se pokupiti i s jednom torbom otići u izbjeglištvo, ni kriv, ni bilo kome što dužan.
Reprezentacija BiH pala je na niske grane?
– Kakva država, takva reprezentacija. Što to tamo rade? Jednom sam kazao da se kod sastavljanja momčadi najprije mora pitati savjete popa, fratra i hodže. Eno, vaši Vatreni su primjer kako se zajedništvom, ljubavlju prema dresu i domovini može mnogo postići.
