Mišo govori da je sve počelo 2009. godine kada je bolid napravljen te od tada priče o njemu ne prestaju.
“Ova što su Engezi objavili mi je posebno interesantna. Nekako imam utisak da ti ljudi nas uopće ne gledaju kao ljude, da mi u Bosni nismo normalni. Zbog toga mi je drago da im kažem da smo mi ljudi, da jesmo normalni, da znam da stvaramo i da itekako imamo klikere”, kaže Mišo.
Bez obzira na autentičnost i originalnost, bolid ipak nije na prodaju, mada, veli Mišo, kad bi bile dobre ponude, razmislio bi.
“Za sada bolid stoji gdje stoji, jer ako nešto jednom prodaš, to više nemaš, a pare se potroše. Ali, što ne bih za dobru cifru prodao? Vidite, ne možete procijeniti kilogram nekog materijala, tu je ipak najvrijednija stvar mozak, ništa drugo nije vrijedno, pa ćemo vidjeti”, govori Kuzmanović, prisjetivši se jedne ponude koja mu se dogodila prije nekoliko godina.
“Sjećam se jednog moto skupa u Slavnskom Brodu, koji je možda najjači takve vrste u bivšoj Jugoslaviji, gdje se okupi više od 10.000 ljudi… Došao sam dole sa formulom, a oni su me tako primili, kao kap vode na dlanu me držali, čak su mi obezbijedili čunkove, špage, da to niko ne dira, da se može samo pogledati i uslikati… Mnogi su prilazili, a neki likovi su mi nudili da prodam, na što sam im rekao da nije na prodaju, ali su navaljivali. I bubnem ja cijenu, kažem 60.000 eura ne bil’ me popustili, kad kažu onu na tu ponudu: “Kupljeno!”… jedva sam se izvadio. Ne mogu da im objasnim da nije na prodaju, da su to unikati. I da to možeš procijeniti koliko god hoćeš, ali je najgore kad te stigne sa cifrom pa se ne možeš iščupati”, kroz smijeh nam priča Kuzmanović.
Automobil nije identičan bolidima Formule 1, te je sa šest metara dužine nešto veći od standarda. Težak je 1.200 kg, a može razviti brzinu do 160 km/h.
“To nije trkaći automobil, on je za kuliranje, da se vozi u slobodno vrijeme”, govori naš sagovornik, dodajući kako kvarova nema, mada ne bi bilo loše osvježiti ga, jer ipak prošle su godine…