Demokratska Republika Kongo je proglašena svojevrsnom prijestonicom silovanja.
Sada, fotograf Alesandro Grasani (Alessandro Grassani) dokumentuje žene koje su počele da uzimaju časove boksa u svrhe samoodbrane.
Osamnaestogodišnjakinja stoji na ćošku dva gola zida u Gomi, u istočnom dijelu Konga. Ne možemo da vidimo njeno lice, jer ga je sakrila lijevom rukom. Njena desna ruka i vrat su izloženi – i jasno se vide opekotine.
Jedne noći, prije nekoliko godina, ovu su djevojku, čije je ime Blandini i koja živi na ulicama Gome sa svoje dvoje djece, napali muškarci, njih četvorica.
Silovali su je.
Nakon toga su je polili benzinom i zapalili.
“Kao svijeću”, prisjeća se.
Na njenom portretu, koji je napravio italijanski fotograf Alesandro Grasani, ona nosi par crvenih sportskih rukavica.
Blandini (18): “Ožiljci na vratu i ruci su mi podsjetnik na taj dan” / Foto: Alessandro Grassani – Guardian
Nakon napada, u pokušaju da spriječi da se to ikada ponovi, Blandini je počela da upražnjava boks. Učlanila se u rekreativni klub, koji vodi bivši bokser nadimka Kibomango, i posvetila se treninzima.
“U partrijarhalnom društvu, kakvo je upravo i u Kongu, izuzetno je teško za žene da se time bav.”, objašnjava Grasini. “Viđen je kao sport za muškarce.”
Ali, Baldini je članica rastuće grupe žena za koje je boks postao slamka spasa, a ne samo vid samoodbrane, u zemlji u kojoj je seksualno nasilje isuviše rasprostranjeno, ali jednako tako i izvor suosjećanja, smisla i nade za budućnost.
Nadine (17): “Mnoge moje prijateljice su silovane i ja ne želim da završim kao one” / Foto: Alessandro Grassani – Guardian
Nije ni čudo da žene u Kongu posežu za bokserskim rukavicama. Godine 2010. Margot Volstorm (Wallström), UN-ova predstavnica žrtava seksualnog nasilja, je okarakterisala ovu zemlju kao “svjetsku prijestonicu silovanja”. Već decniju i po u toj zemlji vladaju nemiri i seksualno nasilje se koristi kao oružje rata.
Precizne podatke nije moguće izvući, ali UN procjenjuje da je više od 200.000 žena žrtava seksualnog nasilja. Ovo se posebno odnosi na istočni dio zemlje.
“Neke od žena koje sam upoznao su proživjele ekstremne forme nasilja”, rekao je Grasini. “Kako žive na ulicama, svako veče moraju da mijenjaju mjesto prenoćišta, da ih ne bi pronašle ozloglašene bande koje siluju žene. Upravo u ovim dramatičnim situacijama boks pruža mjeru bezbjednosti. Sada kada su fit mogu i trčati, ne boje se više.”
“Sigurno će se braniti”, zaključuje on.
Ester (18): “U mom komšiluku viđam kako primoravaju žene na seks” / Foto: Alessandro Grassani – Guardian
Prijateljski bokserski klub je pod vodstvom nekadašnjeg vojnika – koji je kao dječak još obukao uniformu, i koji je u ekspolziji izgubio oko – Kibomango (rođen kao Balezi Bagunda). Kako je nemoguće ne primijetiti ga gdje god da se pojavi, Grasini ga opisuje kao “Rokija Balbou Konga”.
“Jako je ljubazan prema ženama i djeci koje trenira”, dodaje Grasini. “Naglašava im to da su tu svi međusobno prijatelji.”
Za žene koje tu treniraju glavni motiv je, naravno, samoodbrana. U drugom klubu u gradu koji je fotograf posjetio, ambicije žena idu čak i dalje: one žele da se takmiče i pobijede.
“Ne znam mnogo o boksu, ali kako one trče i udaraju – vau. Jake su i agresivne”, govori jedan mještanin.
Elysèe (16): “Zahvaljujući boksu osjećam se spremnom da se suočim sa opasnostima” / Foto: Alessandro Grassani – Guardian
Jedna žena koju je porodica napustila mu je rekla da želi da otputuje u SAD i postane šampion kao Muhamed Ali, a da se potom vrati u Kongo i otvori sirotište.
Grasini je napustio Kongo impresioniran ovim jakim i izdržljivim ženama, kao i njihovom velikodušnošću i ambicijom.
“Najbitnije mi je bilo da ne prikažem ove žene kao žrtve, već kao gospodarice svoje sudbine. One mogu sve”, rekao je on. “Hrabrost i snaga ovih žena u suočavanju sa nasiljem je zaista nevjerovatna.”
