Postotak onih koji pobijede rak je izrazito mali. Ipak, u Bosni i Hercegovini itekako ima borbenih ljudi koji su uspjeli da prežive ovu zloćudnu bolest. Muhamed Mahmić ima 23 godine i preživio je Evingov sarkom, karcinom koji mu se nalazio između 10. i 11. pršljena.
Njegovu životnu priču prenosimo u cijelosti.
– Život u određenom momentu donese nešto što nas na neki način promijeni, obično učini zrelijim, tako se i moj život iznenada počeo mijenjati i učinio me osobom kakva sam danas. U početku sam bio kao i svako drugo dijete, željan igre, sporta, zabave, škola me i nije toliko zanimala koliko želja da budem slavan fudbaler, iako sam bio odličan učenik. Znao sam da se samo uz obrazovanje i znanje mnogo stvari može postići. Nije bilo nikakavih naznaka da bi se moj život mogao drastično promijeniti. No, sve kreće u trećem razredu osnovne škole, kada su počeli bolovi u donjem dijelu leđa. Kao i svako dijete, nisam se htio žaliti, jer bi to značilo da moram ići ljekaru i primati injekcije, a to nijedno dijete ne voli. Budući da nas roditelji konstantno promatraju, vidjeli su da se izdvajam od svojih drugova kada igramo fudbal i odmah su reagirali i pitali me u čemu je problem. Znali su da mi je fudbal sve na svijetu i da se želim time baviti. U početku sam govorio da mi nije ništa, ali su bolovi postajali sve snažniji i sve češći. Tada smo počeli posjećivati ljekare i pokušavali otkriti razlog boli. Tokom svakog dana išla je jedna infuzija ili injekcija za bolove. Idući tako od ljekara do ljekara, smjenjivale su se različite dijagnoze, čak je jedan visokorangirani ljekar u Kantonalnoj bolici u Zenici rekao da simuliram. Budući da su bolovi bili sve učestaliji, moji roditelji nisu odustajali, odlučili su da odem specijalisti koji dolazi u naš Dom zdravlja, nadajući se da će možda ona znati šta je u pitanju. Otišao sam i doktorica je rekla da pretpostavlja šta je, ali nije odmah potvrdila, jer nije bila 100 posto sigurna nego nas je uputila u Sarajevo kod njene kolegice da to potvrdi. Otišao sam u Sarajevo i odmah su me ostavili u bolnici, otkrili su dijagnozu, ali su, također, željeli dodatnim pretragama da potvrde o čemu se sigurno radi. Nakon određenog perioda ustanovili su da se radi o karcinomu – Evingovom sarkomu između 10. i 11. pršljena. Prebacili su me na Ortopediju zbog indikacije za operaciju. Kako je operacija bila rizična i trebao se sastati konzilij ljekara, dok sam čekao na operaciju, ostao sam nepokretan, a nakon dva mjeseca provedena u bolnici su me operisali. U mom slučaju ništa nije išlo tako jednostavno, operacija se iskomplicirala te doktori nisu uspjeli završiti sve što su planirali, ali su otklonili ono što je trebalo, tumorsku masu. Kad sam se probudio, svi su bili radosni ,jer sam preživio, ali sam i dalje ostao nepokretan. Nisam se smio pomjerati, morao sam biti na posmatranju, ležao sam u bolnici. Sa prvim znacima oporavka, počeo sam ići na zračenje, tačnije 25 njih. Tokom zračenja imao sam postepeno i fizioterapije. Nakon završenog zračenja, sljedeći korak bile su hemoterapije. Tada sam prebačen na Hematoonkologiju, gdje su mi, u početku, rekli da ću imati šest ciklusa hemoterapije, ali su mi nakon toga produžili još sedam ciklusa. Primanje hemoterapija bilo je veoma bolno i neobjašnjivo drugim ljudima, koji to, srećom, nisu prošli. Neko vrijeme sam prolazio kroz sve to, a bio sam u komi, rekli su da mi je krv kao voda, a sve je otišlo do te mjere da sam imao šesnaest kilograma sa jedanaest godina. Na kraju se ipak sve dobro završilo – POBIJEDIO SAM RAK.
Kroz cijelu moju borbu, na prvom mjestu bili su moji roditelji, mama koja je sve vrijeme bila sa mnom dok sam ležao u bolnici i rahmetli otac, koji je dolazio u posjetu svakog dana samo da bi me ohrabrio i dao snagu za borbu. Smatram da je on taj koji je na neki način spasio moj život, zatim brat i sestra, rodbina, koji su ispunjavali sve moje želje, a tu su bili i prijatelji, koji me nisu zaboravili, na čemu sam im veoma zahvalan. Poseban spomen zaslužuje Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka”, zahvaljujući njima, vratio sam samopouzdanje, vjeru u ljude, u prijateljstvo, u sve ono dobro u ljudima i dugujem im ogromnu zahvalu.
Također sam član grupe “MladiCe – mladi liječeni od raka”. Mi nismo kao drugi mladi ljudi, mi imamo određeni dar od Boga, koji nam je On dao da znamo cijeniti život i nositi se sa svim što nas zadesi. Mi ne tražimo sažaljenje, mi želimo da osvijestimo ljude da,, ukoliko se u njihovoj okolini desi sličan slučaj, da ga na pravi način podrže, a ne odbacuju, jer svi mi koji smo izliječeni, želimo dostići velike ciljeve koje imamo. Sada sam, Bogu hvala, pokretan, ali se više ne mogu baviti sportom. No, želim da budem političar, da na taj način pružim podršku i ispravim sve propuste koje ovdašnji političari do sada nisu ni uvidjeli.
Svi mi trebamo znati da rak nije bauk i da trebamo podržati ljude koji boluju od tako teške vrste oboljenja, ali moramo i pričati o njemu, jer rak ne smije biti zabranjena tema – govori Mahmić.
