Komandant ovih ubica je 16 godina poslije genocida bio pod zaštitom naše države, “u bjekstvu”. Često je viđan u Beogradu, na utakmicama, među gostima na veseljima. Onda je nestao.
Zatvorite oči i zamislite mladu Srebreničanku Fatimu Muhić. Ima 22 godine, dugu crnu kosu uredno očešljanu ispod svilenog hidžaba, usko i ponosno lice. Studira filozofiju u Sarajevu, ponos je svih kod kuće.
Nenametljiva je i duhovita, ima mnogo prijatelja. Ovog zlatnog jutra ona sjedi sama na Baščaršiji, lista bilješke sa predavanja, voli svjež zrak. Diše duboko, pije kafu i grize slatki ratluk od ruže. Uzima gutljaj hladne vode, gleda u maglovita sarajevska brda i mašta o odlasku u New York. Sada gleda u sat, vrijeme je za pokret, visoko diže šake na čelo, zaokruži lice prstima i zategne kosu ispod marame. Šalje poruku mami, u Srebrenicu, želi dobro jutro i kaže joj da ih sve voli. Ustaje, prebacuje torbu preko ramena, nasmijana prolazi kroz grupu turista i nestaje u masi. Da li je vidite? Sada otvorite oči.
Fatima je rođena u Potočarima, dan nakon što je Vojska Republike Srpske umarširala u Srebrenicu. Na nepodnošljivoj vrućini hiljade ljudi panično je bježalo od srpske armije – u šume, brda, samo što dalje, ka Tuzli, u Potočare. Srbi su tog dana dobro razumjeli riječi svog komandanta u izjavi koju je dao čim mu je smrdljiva čizma kročila u Srebrenicu. Slavili su i pjevali do duboko u noć, dok su šefovi pripremali masovni pokolj, a mehanizacija iz Srbije se gomilala za nedjelje njihovog krvavog pira. Za lov na muškarce po šumama, za komande “na koljena!”, za laži “neće vam biti ništa, slobodno izađite”. Za dijabolično smijanje u potiljak mladićima koji, mokri od znoja i mokraće, pred srpskim herojima kleče nenaoružani, za snimanje kamerom njihovih ubistava, za tupi zvuk koje mrtvo tijelo pravi kad padne na požutjelu travu i tešku bosansku zemlju.
Jedanaestog jula žene, djeca, starci i mladići bježali su ka bazi UN-a. Nisu znali, kako su mogli znati, da trče u čekaonicu za smrt i svoje mjesto u masovnoj grobnici. U stampedu uplašenih duša nalazila se hrabra Hava sa velikim stomakom, bojala se da će pasti, da će je masa prevrnuti na vrelu zemlju. Hava se tokom prve noći u Potočarima porodila u nezamislivim uvjetima. Noć je bila gora od dana, paklena vrućina gušila je hiljade ljudi koji su dijelili grozan zrak skloništa. Rodila je devojčicu.
Istovremeno, 120 kilometara odatle, u smrdljivom Beogradu, gospoda je iz fotelja gledala Dnevnik i slušala generalovu izjavu: “Evo nas u srpskoj Srebrenici. Napokon je došao trenutak da se osvetimo Turcima na ovim prostorima.” Gospođe su završavale pripreme za sutrašnju krsnu slavu, Petrovdan. Nedjelju kasnije u Dnevniku RTS-a čuo se mladi glas zastupnika Vučića, koji je prijetio sa skupštinske govornice: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana.”
Hiljade muslimana je već bilo bačeno u masovne grobnice. Kada su postale prepune, tijela su komadana i prenošena u sekundarne, pa opet prekopavana i bacana u tercijarne grobnice. Srbi su imali pune ruke posla sve do kraja ljeta. Ko je upravljao bagerima? Ko je vozio autobuse iz Valjeva, Šapca, Užica da iz Potočara voze ljude na lokacije gde su strijeljani? Ko je dizao leševe i bacao ih u jame u Tomašici, Kozluku, Budaku, Snagovu, Kamenici?
Komandant ovih ubica je 16 godina poslije genocida bio pod zaštitom naše države, “u bjekstvu”. Često je viđan u Beogradu, na utakmicama, među gostima na veseljima. Onda je nestao. Danas znamo da se neko vrijeme krio u vojnom objektu na Topčideru. Ko su Dražen i Dragan? Dvojica gardista koji su pronađeni mrtvi 5. oktobra 2004. godine u istom vojnom objektu. Naša država i mediji tvrde da je reč o ubistvu i samoubistvu, a gardisti su zapravo ubijeni jer su tog jutra slučajno vidjeli samog đavola. U to vrijeme ministar odbrane bio je Boris Tadić.
General je “pronađen” 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina. Policiji je odmah ponosno izgovorio svoje pravo, prokleto ime. Predsednik Srbije Boris Tadić tada je ucviljeno obavijestio javnost da je heroj uhapšen. Komandant je odmah tražio da posjeti grob svoje ćerke Ane, sahranjene baš na Topčideru. Ana je izvršila samoubistvo 1994. godine pucajući sebi u glavu iz tatinog pištolja. Prema glasinama, njen otac je zahtijevao da je poslednji put našminka i opstruirao istragu o njenoj smrti. Kažu da ga je smrt ćerke toliko pogodila da je zbog toga promijenio svoju “ratnu strategiju”.
Sjećate li se Fatime? Hava Muhić je svojoj devojčici dala ime tek 2012. godine kada su identifikovane njene bebeće kosti. Bile su male i pomiješane sa drugima, nije bilo lako ni pronaći ih, ni utvrditi čije su. Fatima je najmlađa žrtva genocida u Srebrenici. Takvih žrtava ima još bar 8.371, ali Fatima je živjela najkraće tokom one paklene julske noći. Fatima, koju danas zamišljamo da nasmijana prolazi Baščaršijom, umrla je istog sata kada se i rodila. Nikada neće vidjeti sarajevska brda, ni popiti gutljaj hladne vode. Njena majka danas gleda izricanje presude ubici svog djeteta, dok njene ostale ubice slobodno žive među nama, neki od njih su na vlasti, neki u opoziciji, neki nam djeci predaju u školama, neki nam pišu vijesti, neki od njih nam vode državu.
Oprosti nam, Fatima.
(Autor je aktivista za ljudska prava i saradnik Fakulteta za studije medija, Univerziteta The New School u New Yorku, SAD)
