Decembar 1981: Veže ih neizmjerna ljubav, ali i to što su oboje maštari, što su kao velika djeca i brak ne shvaćaju kao klasičnu instituciju. Želja im je da se jednogodišnjoj kćerki Jovani kasnije pridruže i novi klinci, a kako u šali kažu, bit će to njihov skroman doprinos porastu nataliteta u Vojvodini…
Romantični sanjar, brojač zvijezda, pjesnik vojvođanskih ravnica, mladosti i ljubavi, kome je pošlo za rukom da najkraćim putem dopre do svačijeg srca, Đorđe Balašević, stigao je i do srca mlade Zrenjaninke Olivere Savić, naše bivše reprezentativke u sportskoj gimnastici. Nenadano.
Prije tri godine oboje su bili gosti novosadske televizije – Olivera kao sportist, a Đorđe kao kantautor. Riđokosa djevojčica koja je studirala organizaciju rada u Novom Sadu, tad nije ni sanjala da će se u tog “razbarušenog” i “neobaveznog” mladića s gitarom zaljubiti “skroz na skroz”.
Vrsna gimnastičarka u četiri sportske discipline, s pregrštom medalja i priznanja, trebalo je da odluči između te svoje ljubavi i ove nove, koja se tek rađala.
“I tu ja prevagnem kao peta disciplina”, kaže Đorđe, uvijek vedar i spreman za šalu.
Prevagnula je zapravo ljubav dva mlada čovjeka istih želja i interesa.
“Jednom prilikom gledali smo zajedno utakmicu Hajduk – Hamburger”, nastavlja Đorđe. “Najednom Olja mi prebaci ruku preko ramena i reče:
‘Ovaj Zlatko Vujović je opasan fudbaler’.
Rekao sam tad sebi – našao sam pravu osobu, drugara koji se razumije i u druge stvari. Ženim se odmah – gotovo je!”
Olivera i Đorđe se nisu odmah vjenčali, iako su odlučili budućnost provesti zajedno. Rođena je već i mala Jovana, bila je beba s nepunih šest mjeseci kad su ipak krenuli da obave i tu formalnost.
“Malo sam se toga plašio”, kaže Đorđe, “jer dosta sam formalnosti izbjegao u životu. Kad sam maturirao to je bila prava prilika da obučem odijelo, ali sam to izbjegao stjecajem okolnosti, nisam došao na proslavu. Ni kasnije nikad nisam bio u odijelu.
I sad sam se htio vjenčati 15. kolovoza kad je najtoplije, da bih mogao biti u nekoj majici.
Dogovorili smo se ipak da to bude 7. maja, jer je bila sasvim neizvjesna situacija oko mog dolaska iz vojske. Kao hranitelj porodice nisam to bio i formalno. Dokument je bio veoma važan.
Ali nismo željeli nikakve ceremonije i pompe. Odabrali smo četvrtak. Nismo htjeli da to bude ni subota, ni nedjelja, jer su se baš tad vjenčavali neki moji drugari i nisam htio da se sretnemo i da se diže neka frka, da nešto vrištimo, skačemo…
Nikome ništa nismo rekli, pokupili smo se na brzinu, čak smo malo i zakasnili…
Bilja, kuma je došla u posljednji čas, a Borčeku (Đoletov dugogodišnji suradnik) sam rekao da ponese ličnu kartu, da je neko snimanje u pitanju, samo da se ne bi pojavio s poklonom i u odijelu. Uletjeli smo kod matičara, ali tamo su nas već čekali drugovi iz “Neoplanta” i još nekolicina, koji su ipak uspeli da nas “provale”.
Bila je to mala, slatka ceremonija koju smo poslije nastavili kod kuće, strogo uz sendviče.
Osjećao sam se dobro kao da nisam mladoženja. Bio sam u elegantnim crnim farmerkama, večernjim, i cipelama s dobrim elementima patika, nisam baš htio obuti patike iz poštovanja prema supruzi. Olja je imala lijepu bijelu haljinu, samo bez onih “đinđa” na glavi.”
Kad se preselimo u kuću moje babe…
U službenom braku mladi Balaševići su više od pola godine, ali i dalje žive van svih šablona koje nameće klasična zajednica. Imaju jednogodišnju kćer Jovanu, ali kažu, da bi željeli još djece.
“Vojvodina nam je siromašna s natalitetom”, primjećuje Đorđe, “pa ćemo da damo svoj skromni doprinos. Još jednu kćerku bih sportski podnio, ali tri teško iz praktičnih razloga – da mi zetovi ne razvuku sve. Tako da ćemo tjerati do sina, ali ne iz patrijarhalnih nazora, već da bih imao koga voditi na utakmice.”
Olivera je zasad vezana za dom i porodicu, ali namjerava upisati treću godinu ekonomskog fakulteta i da se jednog dana zaposli. Ne iz materijalnih razloga, jer je Đorđe taj koji brine za egzistenciju porodice.
Kad je Olivera rekla da će uskoro punom parom krenuti da sprema ispite, “muška glava” se odmah pobunila:
“Jeste, treba se potpuno obrazovati, da joj se izbistre pogledi na svijet, pa da me ostavi kao propalog Đoleta… Sad se zezam, ali bilo bi mi krivo kad dođem s neke duge turneje da je ne nađem prije podne u kući, zato što je na poslu. Ovako je bolje, bar dok ne bude morala raditi.
Trudim se da joj osiguram sve uvjete u kući. Moram priznati da me ugodno iznenađuje i u kuhinji, stalno pravi neke komplicirane stvari. Kad se preselimo u kuću moje babe koju sad adaptiramo (naši sugovornici su trenutno u stanu Đoletovog oca), osigurat ću joj i Houston kuhinju, to je kao studio s 24 kanala, tu mala ringla, pa velika…”
Vjerujemo.
Đorđe ne krije da je sad “opširan” i da će morati da krene sa skidanjem kilograma. Već je na dobrom putu – neumoran je u igranju malog fudbala.
Naravno, i u kući “trenira.”
– Moj skromni doprinos je da pod okriljem noći, da me ne bi otkrili, izbacim smeće, operem nekad suđe, usisam prašinu. Trudim se koliko mogu, ali u okviru balkanskih predrasuda, ne mogu ni ja sebi baš svašta dozvoliti.
I briga oko Jovane je zajednička.
“Malo je više vezana za mamu”, kaže Đorđe, “jer sam prvih šest mjeseci njenog života bio u vojsci, ali već se navikla na mene, na ovu facu s bradom. Ona mi je najslađa preokupacija; svaki dan pratim kako raste, svaki njen novi pokret. Mislim da ću biti dobar tata.”
Olivera i Đorđe veoma su privrženi jedno drugom, a romantičarske duše bi odmah prijetile da su kao Romeo i Julija.
“Veže nas to što smo maštoviti, što smo kao djeca, van svih šablona koje nameće klasičan brak”, iskrena je Olivera.
“Đole se zna šaliti, pun je duha i to je divno. Jovanu vidimo kako raste, a mi ostajemo djeca.”
“Imamo sreću da se u svemu i svačemu slažemo”, nastavlja Đorđe. “Prebrodili smo mnoge teškoće, razdvojenost zbog moje vojske, pa smrt moje majke. Sad nema razloga da ne vjerujem da će biti bolje.”
Istina, kažu mi, ti si se sad oženio… ali ja stvarno ne vidim neku promjenu. Jedino što kad se završi neki film na televiziji ili u kinu ne moram da pratim Olju. Ako se što i promijenilo, promijenilo se samo na bolje.
Odlazi cirkus…
Odista, ako se što i promijenilo u životu Đorđa Balaševića, onda je to njegov način rada.
“Nestao sam s televizije, ali za tezge i viceve uvijek me traže. Rekao sam sebi da ću napraviti jednu pauzu, jer sam se previše pojavljivao za sve i svašta, dosadio i bogu i svetu. Vojska mi je u tome dosta pomogla, jer sam mogao mirno promatrati taj ringišpil koji sasvim drukčije izgleda kad gledaš sa zemlje nego kad se u njemu vrtiš.”
Đorđe sve više radi za svoju dušu i ne upada u mašineriju komercijale. Dokaz je i njegova ploča “Odlazi ringišpil” koju je snimio u vojsci, a koja nema veliku tiražu.
“Nije mi važno hoću li oboriti rekord u prodaji ploča. Ima grupa koje dostignu popularnost, pa nestanu, a ja bih volio ostati na ovim tiražama, uvijek u krugu ljudi koji vole da me slušaju i trudit ću se njih ne razočarati. U siječnju ću početi snimati novu ploču. To će biti pjesme na samoj granici romanse, stare gradske.”
Đorđa Balaševića gledamo ovih dana i u ulozi glumca u televizijskoj seriji o životu vojnika.
“To je bio moj vojnički zadatak, a snimanje je trajalo dva mjeseca. Drago mi je što se poslije tako duge pauze vraćam tako u javnost, s nečim što je sasvim drugo u mom radu. To mi daje nade da razmišljam i o jednom vedrom muzičkom filmu koji bi neko napravio povodom moje buduće ploče. Mogao bi mi poslužiti kao diplomski rad studentima Akademije.”
Da li to znači da će Đorđe nastaviti glumačkim stopama?
“Ne znam, nisam mislio ni da ću biti u muzici. Moguće je da se i tu nešto zakuha. Đorđe je i privatno sve manje u javnom životu. Olivera i on radije ostaju u kući sa svojim prijateljima.”
“Igramo se kao klinci”, kaže domaćin. “I čim nešto organiziramo, bilo čovječe ne ljuti se, karte, ili “monopol” – sve same djetinjarije, okupe se naši “sportski” prijatelji.”
Zaista odrastaju neki novi klinci.
Izvor: index.hr/ Nada 1981.
