Piše Azra Bajraktarević:
Poput mojih drugara, ovih minuta dok sada ja pišem, oni su vjerovatno brzim korakom hodali korzom i spremali izgovore za one što ih čekaju “kod sata”. Smijali se i govorili: “Pusti, u najgorem slučaju odljutit će se SUTRA.”
Drugi su bili poput mene i njega… Stigli i prije vremena, u najgore vrijeme, kod Kapije i svađali se ko će kome prije ispričati kakav plan ima za SUTRA. “Čekaj da ja završim, pa ćeš ti. IMAMO SVO VRIJEME ovoga svijeta.”
Dvije prijateljice zabrinutog lica smišljale su kako odgovarati na sutrašnja pitanja na intervjuu za posao. Neko od njih je izašao da ispuši cigaretu, uhvati svježeg proljetnog zraka i smisli kako popraviti nešto što je zeznuo. Odmah SUTRA…
Bile su to djevojke mojih godina. I muškarci kojima je ruka tek postala snažna. I oni koji su bili mlađi od nas i brinule su ih njihove teme i htjeli su veće stvari od 20-godišnjaka.
Prije 15 minuta sve to je stalo. Bez da su saznali je li se onaj neko odljutio. Bez da su proživjeli plan što je izmislio onaj drugi za sutra. I kao da su zalud smislile sve odgovore, sva najbolja opravdanja i sve snove koji su bili veći i od života… Ubiše ih. K'o da je njihov život njihov i smiju to uraditi!
Ovdje.
Na mjestu gdje se mi, njihovih godina, još uvijek sastajemo…
Kod naše kapije!
Ovdje, gdje mi još smišljamo izgovore, opravdanja i grlimo se najjače.
Dosanjat će neko od nas Tvoj san što si imao. Neko će ispraviti grešku poput Tvoje, jer ljubav sve oprosti. Dobri ćemo biti na intervjuima. I voljet ćemo se… za vas. Vi ste bile djevojke mojih godina i dobro znam koliko toga ste još imale u planu. I znam da biste uspjele, svaka i svaki od vas. Samo, SAMO da su vas pustili da živite…
Azra Bajraktarević, 25. maj. 2017., 21:10, Tuzla
