Auschwitz – to je ogromno područje na kojem je od 1940. do 1945. postojao kompleks nacističkih koncentracijskih logora. Pored tri glavna logora bilo je još oko 50 manjih različitih veličina. Bila je to nacistička mašinerija smrti nezamislivih razmjera.
Danas je to jednim dijelom spomen-područje. Samo muzej u glavnom logoru Auschwitz i memorijalni centar Auschwitz-Birkenau, takvi kakvi su danas – prostiru se na površini od 191 hektara, piše Deutsche Welle.
Auschwitz se nalazi na području južne Poljske, na oko 50 kilometara zapadno od Krakova, odmah kod malog grada Oświęcima. Ovdje smo saželi historijske činjenice koje se povezuje uz pojam “Auschwitz”.
1. Grad Oświęcim
Puno prije nego što je to ime postalo poznato zbog njemačkog koncentracijskog logora, Auschwitz (poljski: Oświęcim) je bio mali grad s burnom historijom.
Oświęcim se prvi put pominje u dokumentima oko 1200. godine, kao dio Krakovske biskupije u vrijeme kada je Poljska bila rascjepkana. Dio Svetog rimskog carstva postaje 1348. kada je njemački postao i službeni jezik. Tada se prvi put spominje ime Auschwitz. Malo je pripadao Austrijancima, malo kao vojvodstvo Kraljevini Češkoj, malo Pruskoj, a kasnije ponovo Kraljevini Poljskoj.
Oko 1900. godine, kada je Oświęcim dobio željezničku stanicu, grad je počeo ekonomski napredovati. Za mnoge sezonske radnike i radnike migrante u okolnim industrijskim područjima Gornje Šlezije i Češke bio je potreban smještaj. Za njih su izgrađene zgrade od cigli i drvene barake.
Te zgrade i barake će kasnije činiti jezgro nacističkog konc-logora Auschwitz.
Ubrzo nakon početka 2. svjetskog rata u septembru 1939., Oświęcim je okupirao njemački Wehrmacht i pripojio ga Nemačkom Reichu.
Pod vodstvom Heinricha Himmlera, SS je 1940. ovo područje, brzo i bez mnogo građevinskih radova, pretvorio u koncentracijski logor – uz glavni logor Auschwitz I. kasnije je nastao i ogroman logor smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II).
Schutzstaffel (zaštitne jedinice), poznat pod skraćenicom SS, je bila elitna i teroristička organizacija nacionalsocijalista. Pripadnici SS-a su činili cjelokupno rukovodstvo i osoblje logora.
2. Židovsko stanovništvo
Prije Drugog svjetskog rata, više od polovine od oko 12.000 stanovnika Oświęcima bili su Židovi. Kao rezultat migracija, židovska zajednica je značajno porasla, a broj ljudi njemačkog porijekla je bio neznatno mali.
To se naglo promijenilo nakon što je Hitlerov Wehrmacht 1. septembra 1939. napao i okupirao Poljsku. Uslijedilo je rasno “čišćenje”: židovsko stanovništvo moralo je napraviti mjesta za preseljene Nijemce. Ili su bili izolirani u getima ili su, kao i mnogi drugi Poljaci, deportirani na prinudni rad.
Preostali Židovi su u početku živjeli skučeni i izolirani od ostatka stanovništva u starom gradu Oświęcimu. Od 1940. SS ih je koristio za proširenje konc-logora ili su ih transportirali u druge dijelove zemlje na prinudni rad. Ono malo preživjelih Židova iz Oświęcima je ubijeno u Auschwitzu nakon 1942.
3. Strateški čvor
Grad Oświęcim se nalazio na željezničkom čvoru koji je bio strateški povoljan za naciste – tamo su se križale južne željezničke pruge iz Praga i Beča s onima iz Berlina, Varšave i sjevernih industrijskih dijelova Šlezije.
Štab SS-a i nadležnog Glavnog ureda za sigurnost Reicha u Berlinu imali su tako sve preduslove za planirane masovne transporte ljudi iz takozvanog “Starog Reicha“, odnosno područja Njemačke u granicama iz 1937. godine.
Adolf Eichmann je bio odgovoran za željeznički transport do logora smrti na istoku. On je pripremio dokumente za ozloglašenu “Wannsee-konferenciju“ 20. januara 1942. na kojoj je i usvojena odluka o istrebljenju Židova u Evropi.
Na poziv SS-Obergruppenführera Reinharda Heydricha, šefa Sigurnosne policije (SD), u luksuznoj vili na jezeru Wannsee održan je sastanak visokih zvaničnika nekoliko ministarstava (vanjskih i unutrašnjih poslova, te pravosuđa) s predstavnicima SS-a i NSDAP-a.
Usvojen je takozvani plan “konačnog rješenja pitanja evropskih Židova“. U protokolu su navedene sve evropske zemlje iz kojih je vozovima trebalo deportirati Židove – na istok.
4. Sistem logora
Tokom nacističke vladavine širom Evrope postojalo je oko 500 konc-logora. Nakon Dachaua (osnovanog 1933., to je bio prvi koncentracijski logor), Sachsenhausena, Buchenwalda, Flossenbürga, Mauthausena i ženskog logora Ravensbrück – Auschwitz je bio sedmi i daleko najveći konc-logor koji su osnovali nacisti.
Ogroman prostor na periferiji malog poljskog grada Oświęcima bio je planiran kao lokacija logora različitih veličina: pored glavnog logora (Auschwitz I), ogroman logor smrti Birkenau (Auschwitz II), gdje su se nalazili krematoriji, i desetina manjih logora, postojali su i radni logori Buna i Monowitz.
Nakon Wannsee-konferencije, od proljeća 1942. koncentracijski logor Auschwitz je proširen kako bi postao stroj za sistemsko ubijanje. Izvršitelj ove rasno-politički motivirane nacističke ideologije bio je zapovjednik logora, SS-ovac Rudolf Heß. Do njegove smjene u novembru 1943. bio je odgovoran za SS-ove stražare i cjelokupnu logorsku upravu Auschwitza.
5. Sfera utjecaja SS-a
Čuvari i rukovodstvo logora Auschwitz-Birkenau bili su pripadnici SS-a. Već u proljeće 1942. godine u kompleksu logora je raspoređeno 2.000 SS-ovih stražara, a u kasno ljeto 1944. bilo ih je više od 4.000. To su bili i stražari, daktilografkinje, bolničarke itd., koji su bili zaposleni u SS-u i nisu nosili nikakve oznake čina. Tokom čitavog tog perioda u logorima Auschwitz radilo je više od 8.000 pripadnika SS-a.
Kontrola nad lokalnim industrijskim i zanatskim firmama, koje su se naselile oko Auschwitza kako bi profitirale od izgradnje logora, također je bila u rukama SS-a. Izvan ograđenog logora nastalo je takozvano “SS-naselje“, s mnogo pogodnosti za čuvare i druge SS-ovce koji su tu živjeli sa svojim porodicama.
6. Fabrika smrti
Od 1942. logor je postao mjesto masovnog istrebljenja. Oko 80 posto ljudi koji su stizali organiziranim transportom – nisu uopće ni bili evidentirani kao zatvorenici, već su odmah po dolasku ubijani u plinskim komorama.
U proljeće 1943. godine, građevinska uprava je pustila u rad dodatne peći u novoizgrađenim krematorijima u proširenom kompleksu logora Auschwitz-Birkenau. SS je najprije testirao njihovu funkcionalnost na jednom transportu zarobljenika: spaljeno je 1.100 muškaraca, žena i djece prethodno ubijenih ciklonom B u plinskoj komori. Njihov pepeo je razbacan po okolnim jezerima.
U ljeto 1943. upravnik građevinskih radova u koncentracijskom logoru Auschwitz, SS- Sturmbannführer Karl Bischoff, izvijestio je Berlin: “Od sada, u roku od 24 sata može biti spaljeno 4.756 leševa”.
Kako bi se ubrzala selekcija kada stignu transporti s ljudima, u Birkenauu je izgrađena rampa s tri kolosijeka koja još uvijek postoji.
U kasnu jesen 1944. u Auschwitz je stigao posljednji transport Židova iz cijele Evrope. Među deportiranima iz okupirane Nizozemske bila je i 15-godišnja Anne Frank. Njeni dnevnici su nakon završetka rata postali potresni dokument o progonu Židova od strane nacionalsocijalista.
7. Broj žrtava
Broj žrtava Holokausta ubijenih u Auschwitzu varira. Svake godine stižu novi detalji – otkriveni u historijskim arhivima i ostavštinama. Tačan broj žrtava se ne može utvrditi. Naučne procjene su da je ukupno više od pet miliona ljudi deportirano u sistem nacističkih konc-logora. Vrlo mali broj njih je preživio.
U decembru 2019. objavljeni su rezultati istraživačkog projekta koji je naručio Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau: identificirano je više od 60 posto zatvorenika koje je svojevremeno registrirala uprava SS-logora.
To ne uključuje više od 900.000 deportiranih koji nikada nisu registrirani – jer su ubijeni odmah po dolasku u Auschwitz-Birkenau. Brojevi su bili tetovirani samo onima koji su preživjeli proces selekcije na takozvanoj “Židovskoj rampi” i koji su bili namijenjeni za rad u sistemu SS-logora. Većina deportiranih – stari, bolesni, žene i mala djeca – SS je tjerao direktno u plinske komore, bez registracije.
Prema Memorijalnom centru Auschwitz-Birkenau, više od 1,1 miliona ljudi je izgubilo život u tom logoru smrti. Od toga su 90 posto bili Židovi – većina iz Mađarske, Poljske, Italije, Belgije, Francuske, Nizozemske, Grčke, Hrvatske, Sovjetskog Saveza, Austrije i Njemačke. Sinti i Romi, homoseksualci, katolici i sljedbenici Jehovinih svjedoka, osobe s invaliditetom i politički protivnici također su bili žrtve nacističke mašinerije smrti.
8. Oslobađanje logoraša
Kada je sovjetska vojska stigla do logora Auschwitz 27. januara 1945. godine, vojnici su svojim očima vidjeli slike užasa: preživjelo je samo oko 7.000 iznemoglih, smrtno bolesnih logoraša, od kojih su 500 njih bila djeca. Jako mali broj zatvorenika je mogao stajati uspravno, mnogi su apatično ležali na zemlji. Bili su preslabi za marševe na zapad na koje su SS-stražari, po strašnoj zimi, otjerali desetine hiljada ljudi.
SS-ovci su krajem januara užurbano evakuirali logor i pokušali ukloniti tragove svoje mašinerije za ubijanje: dokumenti, logorske dosjei, mnoge stvari su brzo spaljene. Sačuvano je vrlo malo dokumenata i fotografija. Većina logorskih baraka, plinskih komora i krematorija je dignuta u zrak.
Od 56.000 do 58.000 zatvorenika koji su mogli marširati poslano je pješke u grupama u kojima je bilo od 1.000 do 2.500 ljudi. Rijetko ko od iznemoglih zatvorenika u kolonama je imao cipele ili toplu odjeću, većina njih je nosila samo tanke logoraške “prugaste pidžame“. Prema procjenama, tokom ovih marševa iz Auschwitza život je izgubilo i do 15.000 zatvorenika: od gladi, hladnoće ili su bili likvidirani.
9. Memorijalni centar Auschwitz-Birkenau
Početkom 1946. sovjetske okupacijske vlasti predale su nekadašnji nacistički logor poljskoj državi. Na inicijativu bivših zatvorenika, odlukom poljskog parlamenta 1947. je osnovan “Državni muzej Auschwitz-Birkenau”. Od 1979. Auschwitz-Birkenau je na UNESCO-voj listi svjetske baštine.
Memorijalni centar obuhvata preostale objekte, zgrade i barake konc-logora Auschwitz I (glavni logor) i skoro prazno područje logora smrti Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II), kao i današnje muzejske površine. Prva izložba nastala je u saradnji s izraelskim memorijalnim centrom Yad Vashem.
Memorijalni centar nekadašnjeg logora Auschwitz, posjetilo je više od 49 miliona ljudi iz cijelog sveta. U prvoj godini postojanja posjetilo ga je 170.000 ljudi. Obično tamo svake godine dolazi i više od dva miliona posjetitelja. Međutim, zbog korone ih je sada oko 500.000 godišnje. Danas dolaze prije svih mladi ljudi iz cijelog svijeta.
10. Posljednji svjedoci
Svake godine 27. januar se obilježava kao Dan sjećanja na “oslobođenje koncentracijskog logora Auschwitz” 1945. Na ovaj dan se od 1996. održava i komemoracija u njemačkom Bundestagu.
Na ovaj dan su održani dirljivi govori: njemački predsjednici i evropski političari, židovski svjedoci Holokausta kao što su Ruth Klüger, koja je u međuvremenu umrla, i Anita Lasker-Wallfisch, koja sada ima 96 godina. U Bundestagu su govorili i istaknuti židovski pisci poput Marcela Reich-Ranickog, koji je preminuo 2013. i historičar Saul Friedländer. Međunarodni dan sjećanja na Holokaust od 2005. se obilježava širom svijeta.
Tokom godišnjeg “Marša živih” od nekadašnjeg koncentracijskog logora Auschwitz do Birkenaua, posljednji preživjeli logoraši marširaju ruku pod ruku s mladim ljudima iz cijelog svijeta. Tokom 2020. i 2021. marš je bio virtualan, zbog korone. Postoji nada da će se u aprilu 2022. marš ponovno održati i uživo. Broj onih koji su preživjeli konc-logor Auschwitz i koji o njemu mogu govore iz prve ruke je sve manji. Djeca, unuci i praunuci, ne samo iz židovskih porodica, uskoro će morati sami čuvati i prenositi njihova sjećanja, piše Deutsche Welle.
