Mjesec i po poslije, policija se sjetila – na adekvatan signal iz nekog stranačko-političkog brloga – da privede i sasluša organizatore sarajevskog protesta antifašista održanog 16. maja u čast žrtava nacističkih i NDH-zločina i protiv blajburške mise, a pokazavši ono što pamet teško prihvata: traži odgovornost zbog navodnog nepridržavanja propisanih antikorona mjera, a istovremeno toleriše mnogo masovnije skupove, bez zaštitnih mjera, ali – oni nisu antifašistički.
NAJPRIJE NISAM MOGAO VJEROVATI u ono što sam pročitao, a onda sam shvatio da sam imao kratrak napad naivnosti: vijest o tome da je u mostarsku policiju priveden Sead Đulić, predsjednik SABNOR-a u BiH, a u Sarajevu na isti način tretiran Nijaz Skenderagić, potpredsjednik te organizacije, i to mjesec i po nakon protestnog okupljanja u čast 9.718 načističkih žrtava i protiv sarajevske mise za Blajburg 16. maja, zaista samo naivne i lakoumne je mogla iznenaditi. Pogotovo nakon što su dvije dame (čije ime nije vrijedno pamćenja), u poslaničkoj funkciji SDA i HDZBiH, osule drvlje i kamenje na organizatore i učesnike događaja, tražeći reakciju i gonjenje. Sa zadrškom, tipičnom za naše političko bunjište, reakcija je uslijedila, a gonjenje je u toku.
Usred svega toga, sjetimo se da je sarajevski kantonalni šef MUP-a Ismir Jusko, iste večeri, 16. maja, javno kazao: „Moram, prije svega, da zahvalim svim građanima. Sve je proteklo u najboljem redu. Protest antifašista je protekao bez incidenta. Na dostojanstven način su iskazali svoje nezadovoljstvo“. Posve suprotno racionalnom minsitru, misle i dejstvuju neki drugi. Biće da su moćniji. I biće da su, kad su sredili svoj „umjetnički dojam“, odlučili da, ipak, reragujuu. I da udare na antifašiste.
TAJ, NE OSOBITO NOVI VID anti-antifašizma, svojstven vladajućoj etno-kleptokratiji, oličenoj u SDA-u i HDZ-u, toliko se, ipak, zanio svojom bolećivošću prema neofašizmu ili njegovom tolerisanju, da je iz vida izgubio i neke notorne, do bola jesne činjenice. Na primjer, to da je, istovremeno ili poslije sarajevskog, bilo mnogo masovnijih zbivanja, drugog tipa, naročito vjerskih (Podmilačje kod Jajca i Ajvatovica), gdje je potpuno ignorisana primjena zaštitnih mjera, ali to ne smeta ni policiji, ni državi. Umejsto toga, oni lažu u oči: kažu da na skupu u Sarajevu, na platou pred Frilozofskim fakultetom, nije bilo zaštite, a TV-snimci i pristuni su vidjeli da svi imaju maske i rukavice, da dežuraju redari i ekipe hitne pomoći, da su timovi Civilne zaštite takođe dežurni, da… Svega toga, naravno, nije bilo na skupovima koji policiji (vladarima) ne smetaju. Važno je za metu uzeti antifašiste!
Kad ne bi bilo otužno i cinično, ovo bi bila zgodna tema za satirično-karikaturalni osvrt. No, pošto se radi o klasičnom, smišljenom i bolesnom miješanju bijelih i običnih bubrega, nimalo slučajnom baš u vezi sa antifašistima, vježbanje stranačko-političkiih (nacionalističko-neofašističkih?) mišića, dođe to kao očekivano, poželjno i, misli se, efikasno. Više je nego jasno da je tek na signal (zahtjev) iz centara političke moći (vlasti), policija u Mostaru i Sarajevu odlučila da ureduje. Čak smatra „krivim“ organizatora što nije spriječio odlazak protestanata u centar Sarajeva, pred Vječnu vatru (?!), kao da je to njihov, a ne posao policije.
U ŽARU BORBE SU SE toliko zanijeli, da su pokazali neotpornost prema gluposti i nezanju. Vidi se to po tome što su Đulić i Skenderagić u zahtjevima za pokretanje prekršajnog postupka i, naravno, kažnjavanje, na dva mjesta proglašeni okrivljenima, a na dva osumnjičenima. I laici, a pogotovo brucoši prava, znaju da to tako ne ide, a još bolje to da u našem zakonodavstvu od 2003. godine nije u upotrebi termin „okirivljeni“. To ne znaju pisci prekršajnih naloga, jer su požurili da izvrše stranačke naloge i da „pokažu zube“ antifašistima.
Mjisleći, jadni oni, da je to meta koja je najslabija, koju nema ko braniti i čija ranjivost će očas biti pretvorena u uspješan progon. Po svemu sudeći, međutim, to je račun bez krčmara. Jer, ne samo da su se javili neki ugledni advokati, sa željom da zastupaju dvojicu „okrivljenih“ antifašista i funkcionera SABNOR-a. Reakcija javnosti, onog njenog antifašističkiog i zdravog dijela, poručuje isto: ako neko misli da će progon organizatora (posredno, to znači i učesnika) jednog antifašističkog skupa, djelovati „vaspitno“, osujetiti antifašizam i zuaustaviti neki budući oblik javnog izražavanja stava, grdno se vara. Doduše, nije to prvi put – ne samo u Bosni i Hercegovini. Istorija nas uči da je svako kome smetaju antifašisti i ko je odlučio da s njima uđe u klinč, sa vrlo rijektim izuzecima, na kraju prolazio na uvijek isti način – kao bos po trnju!
