Žandar u službi partije
Prije rata Tito je često putovao na sastanke po zemlji, a i izvan granice, pa se uvijek služio falsifikovanim ispravama. Jednom je tako putovao na važan partijski zadatak pod imenom inženjera Kostanjšeka. Slučaj je htio da se u njegovom kupeu našao neki žandarski narednik, vrlo razgovorljiv i znatiželjan. Tito je bio otmjeno odjeven, s rukavicama i šeširom, pa je žandaru vjerovatno godilo da razgovara s tako uglađenim gospodinom.
Tito je vrlo spretno odgovarao na sva pitanja, ističući kako ima da obavi neki vrlo važan državni posao. Stigavši na odredište, Tito se pozdravi s narednikom i htjede izaći, ali ovaj dohvati njegov kovčeg i ponese mu ga do perona. Prije nego što će se vratiti u vagon, žandar salutira i poželi Titu:
“Pa gledajte da dobro obavite onaj važan posao”.
“Budite bez brige, trudit ću se”, odgovori Tito.
Spasla ga beba
Zbog sve većeg progona komunista 1934, Josip Broz je krenuo preko Beča u Sovjetski Savez. U kupeu brzog voza koji se približavao Mariboru, s Brozom se vozila neka Austrijanka držeći u naručju malo dijete. Kad su na granici ušli u voz policajci i zatražili pasoše, Austrijanka je zamolila Broza da joj pridrži dijete.
Došao je red i na Broza da pokaže svoju ispravu. Putovao je pod lažnim imenom češkog inženjera Tomaneka, s ne baš najbolje falsifikovanim pasošem. U trenutku kad je predao pasoš policajcu, osjetio je nešto toplo u krilu. Brzo je podigao dijete i na svijetlom odijelu ugledao oveću mrlju – beba ga je umokrila. Policajci su se slatko nasmijali i samo površno pregledali Brozov pasoš te bez opasnosti pređe granicu.
Neka pita proletere
Vrhovni štab se u vrijeme pete neprijateljske ofanzive, 1943. našao u teškom položaju, samo nekoliko stotina metara od neprijateljskih linija. Član britanske vojne misije, kapetan Deakin prišao je s tumačem Titu i upitao:
“Kakva je situacija?”
Kad su mu pokazali gdje se nalazi neprijatelj, uzbuđeno je rekao:
“Pa što se ne predamo?”
Kad je tumač preveo Titu Deakinove riječi, vrhovni komadant odgovori:
“Reci mu, nek’ ode k Prvoj proleterskoj, pa ako se oni slože da se predamo, slažem se i ja”.
Kad se Tito ne obrije
U jedinicama oko Vrhovnog štaba Titova je urednost bila upravo poslovična. Bez obzira na situaciju, uvijek je nalazio vremena da se obrije. U toku pete ofanzive, na Zelengori jedan od boraca primijeti da se tog jutra Tito nije obrijao pa će svom drugu:
“E, moj druže, mora da smo zapali u gadna g…., kad se drug Stari nije ni obrijao”.
Eh, i ti si mi neki vojnik
U petoj neprijateljskoj ofanzivi drug Tito je bio ranjen u ruku. S jednom rukom u zavoju i štapom u drugoj ruci, bez mašinke od koje se rijetko rastajao, išao je sa članovima štaba i svojom pratnjom preko planinskog prevoja. Na uskoj stazi susreli su staricu. Šaleći se, Tito joj reče neka se ukloni da može proći vojska. Starica ga odmjeri od glave do pete, pa promrsi:
“Eh, i ti si mi neki vojnik, kad ni puške nemaš!”
Pravedni sudija
U toku narodnooslobodilačke borbe, na oslobođenoj su se teritoriji, u trenucima predaha, organizovali razni sportski susreti. Tako se jednom prilikom igrala fudbalska utakmica. Igra je bila poprilično nečista, sudac neodlučan i nedoslijedan, pa je često dolazilo do prepirki i prekida igre. Titu, koji se nalazio u publici, dosadilo to neprekidno objašnjavanje, pa iznenada uđe u igralište, uzme od suca pištaljku i obrati se igračima:
“Da vidimo sada hoće li se neko protiviti odlukama sudije?”
Uzajamno razumijevanje
Godine 1944. Tito je posjetio Vršac i neka okolna sela pa se zanimao kako narod živi, kako se slažu sa svojim susjedima.
“Pa, eto, slažemo se… Samo, druže Tito… kradu nam konje!”
“A što vi na to?”
“Pa i mi njima krademo konje.”
“E, onda dobro”, smјeška se Tito, “znači, postoji obostrano razumijevanje.”
Kriv je Minić
Jednom se prilikom povela riječ o tome kako je francuski predsjednik Šarl de Gol bio ljut na jugoslovenske komuniste što su četničkog vođu Dražu Mihailovića poslije rata osudili na smrt. De Gol je, naime s Dražom svojevremeno bio polazio vojne nauke na glasovitoj akademiji u Saint Ciru, pa je držao umjesnim da izrazi svoje negodovanje.
Slušajući taj razgovor, kojem je prisustvovao i Miloš Minić, Tito u jednom trenutku dobaci, pokazujući na Minića:
“Pa neka pozove na odgovornost glavnog ‘krivca’, on je bio državni tužilac na suđenju Draži…”
Najbolji potez
U nacionalnom klubu štampe u Vašingtonu, Tito je 29. oktobra 1970. odgovarao na pitanja američkih novinara. Zahvaljujući Titovoj poslovičnoj ležernosti i pristupačnosti, ubrzo je uspostavljen prisan kontakt i srdačna atmosfera. Svojim duhovitim i sadržajnim odgovorima, Tito je impresionirao i najprovokativnije predstavnike “sedme sile”.
“Gospodine, predsjedniče, šta predstavlja najveći pozitivan rezultat Niksonove posjete Jugoslaviji?
“To što sam ja danas u Americi”, lakonski je odgovorio Tito.
Tito i Staljin
Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, je bio ljubimac Zapada, prihvatljivo komunizma i jednako prijatelj državnika kao i kraljevskih familija. Ali arhitekta “bratstva i jedinstva”, koji još budi nostalgiju među mnogima u bivšoj Jugoslaviji bio je zakleti neprijatelj većine Srba koji su izbjegli u Britaniju poslije Drugog svjetskog rata. Oni su svoje neprijateljstvo dijelili sa neočekivanim saradnicima.
Poslije raskida odnosa između Jugoslavije i SSSR 1948, Tito nije bio najpopularniji revolucionar iza gvozdene zavjese i u nekoliko navrata Staljin je, navodno, pokušao da izvrši njegovu asasinaciju. Navodi se da je Tito bio primoran da otvoreno piše Staljinu:
“Prestani da šalješ plaćene ubice da me ubiju. Već smo uhvatili petoricu, jednog sa bombom, jednog sa puškom… Ako ne prestaneš da šalješ ubice, ja ću poslati jednog u Moskvu i neću morati da pošaljem drugog.”
Ne zna se šta je Staljin na to odgovorio.
Slučajni susret
Dok je služio kao podnarednik u Srpskoj žandarmeriji u toku njemačke okupacije u septembru 1944, mladi vojnik je bio poslat sa još dvoje kolega da uruči pismo pristalici kraljevske vlasti, četniku vojvodi Nikoli Kalabiću koji se borio protiv partizana kod Tuzle. U toku puta nabasali su na čovjeka u šumi obučenog besprijekorno i očigledno od nekog značaja pa su zastali da odluče šta da rade.
Jedan od mlađih vojnika reče: “Hajde da ga ubijemo, on ima nove čizme, a moje su već iznošene, mogao bih uzeti njegove”.
Međutim podnarednik je odbio prijedlog riječima: “Nećemo uzeti život zbog toga”. On je takođe posumnjao da gospodin mora da ima pratnju u blizini, jer nije pokazivao znakove straha niti je uopšte progovorio, tako da su ga pustili da ode.
Kasnije kad su se sreli sa četnicima vojvode Kalabića, rečeno im je da je bitka sa partizanima žestoka i da su četnici veoma podstaknuti znanjem da Tito predvodi trupe i da bi željeli da ga eliminišu.
U tom trenutku mladi podnarednik je znao da je to bio Tito na koga je nabasao u šumi i da je imao priliku da ga ubije.
Tito inkognito
Poslije Titove smrti 1980. počele su da se šire priče cijelom Jugoslavijom da je on u stvari bio dubler, zamijenjen od strane Rusa ili Amerikanaca prije ili u toku Drugog svjetskog rata i da on nije bio Josip Broz rođen u Kumrovcu, u Hrvatskoj 1892. godine. Navodno, Tito je poginuo na Sutjesci ili u avionskoj nesreći poslije njemačkog napada na njegovo uporište kod Drvara ili da je bio zamijenjen dok je boravio u Rusiji.
Dugogodišnji srpski prebivaoci iz Bedforda se sjećaju veterana Drugog svjetskog rata, Vučkovića koji je živio među njima i koji im je pričao priče o vremenu kad je bio stacioniran u Zagrebu. Kao narednik žandarmerije krajem 1920, uhapsio je mladog Josipa Broza i sjeća se da nije imao tri prsta na desnoj ruci. Tito koji je kasnije postao predsjednik Jugoslavije je imao sve prste i čulo se da je svirao i klavir.
Tito je bio aktivan u Komunističkoj partiji Jugoslavije, koja je tada bila ilegalna organizacija i postoji evidencija da je bio uhapšen i da mu je suđeno 1928. Da li su to samo balkanski zavjerenički geni uposleni prekovremeno?
Titove gozbe
Čini se da su knjižare u Srbiji preplavljene kuharima koji opisuju šta je Tito jeo i sa kim.
U 1979. u toku njegove posljednje strane posjete, Tito je posjetio Irak i imao priliku da bude ugošćen sa Sadamom Huseinom.
Sadam je pripremio očekivani bagdadski đuveč i urme u sirupu kao desert. Nažalost, ne zna se o čemu su dva diktatora razgovarala u toku večere.
U 1972. Jugoslavija je bila prva komunistička država posjećena od strane kraljice Elizabete II koja se takođe gostila sa Titom. Leskovački uštipci su bili na meniju uz kajmak i pogaču, urnebes salatu i sve je to bilo saprano sa domaćom rakijom.
Navodno kraljici se dopao leskovački roštilj i način na koji je bio serviran. Slike sa večere prikazuju čase na stolu u obliku gumenih (Velington) čizama. Nemamo potvrdu o mogućim komentarima o časama.
Novinar platio Titu ručak
U podzemnom prolazu na Terazijama, koji je otvorio Josip Broz Tito, bio je instaliran i dotad neviđeni aparat za pečenje pilića, koji je radio automatski kad se u njega ubaci dinar, koji je tad bio “velik kao kuća”!
Organizatori svečanosti su poželjeli da pečeno pile iz automata prvi proba predsjednik Republike:
“Ja nemam dinar”, rekao je Tito, a i njegova supruga Jovanka nije imala para, pa je organizator upitao prisutne novinare može li ko od njih da pomogne u razrješenju neočekivane teškoće?
“Imam ja”, javi se prvi novinar Ljubiša Milanović.
Poslije su kolege zavitlavale Ljubišu kako nesvakidašnju investiciju nije najbolje iskoristio napisavši, na primjer, feljton s naslovom: “Kako sam Titu platio ručak”!
U to vrijeme, a naročito poslije Titove smrti, mnogi koji su se samo našli u blizini doživotnog predsjednika pisali su o tome ne samo članke, nego i knjige dobro ih unovčivši pritom.
Izvor: depo.ba
