Život doista piše teške priče, nekome je naklonjen, a nekome ne da skoro ništa.
Amiru Šečiću, 24-godišnjem mladiću, donio je velik i težak teret kojeg je, otkako zna za sebe, bio prinuđen da nosi, a koji je bio pretežak za njegova dječija pleća. Rođen je četiri mjeseca nakon srebreničkog genocida, ali je Srebrenica odredila njegovu sudbinu. Jer upravo je tada poginuo njegov otac Ibrahim – onaj koji je trebao biti uzor, najjača stijena i najtoplije utočište.
Amir nije imao priliku udahnuti očev miris, zaigrati sa njim lopte ispred kuće i zatražiti savjet. Amiru otac nije stigao ni ime dati. Ime mu nije dala ni majka. Porodila se 10. novembra 1995. godine u Tuzli i tu je sitno uplakano klupko ostavila samo.
I tako je Amir tek što je postao ponio svoj teški teret sa sobom u Dom za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla. Sljedećih 20 godina to mu je bio dom. A kako je ovaj dječak rastao i odrastao, zna samo on.
Dio svoje životne priče prenio je na papir. Redak po redak, nanizao je kao đerdan svoje autobiografsko djelo “Teško da sam bio dijete”. Posvetio ju je ocu, heroju kojeg nikad nije upoznao, za čijim zagrljajem je žudio, o kome je sanjao.
“Moja knjiga je moja pobjeda koju poklanjam rahmetli ocu, kojeg nisam upoznao”, rekao je Amir za jedan medij.
Knjigu je pisao dvije godine, a živio je svoj cijeli život. I živjet će je dok ga ima, jer život piše teške priče…
Amirovu životnu priču možete čitati OVDJE.