Vaša “Knjiga mojih života” pretočena je u predstavu. Džejna Avdić i Sabrina Begović-Ćorić rekle su ranije za naš portal da su imale vašu potpunu podršku i da ste im pomogli da kroz autentičnost detalja dođete do najboljih teatarskih rješenja. Kakva je bila vaša reakcija kada su vam se javile tim povodom?
Mene je zanimalo šta one mogu uraditi. To su mlađa raja, znatno su mlađe i njihova ideja mi je laskala, kao što mi je laskalo i to što su tako mlade. Ljudima moje generacije mnoga ta iskustva su poznata i dosta toga se preklapa, a mlađe generacije vjerovatno na to gledaju drugačije. A umjetnost svake vrste je uvijek neka vrsta razgovora i onda su one započele razgovor putem teatra i to je veoma lijepo.
Kako je izgledala vaša saradnja i kakva su vaša očekivanja kada govorimo o večerašnjoj premijeri?
One su meni poslale tekst pa sam ja poslao primjedbe. Onda sam bio ovdje prošle sedmice na probi i poslije toga smo razgovarali. Imali smo i nekoliko razgovora putem Skypea dok sam bio u Chicagu. Komunicirao sam sa svim glumcima, kao i sa Sabrinom i Džejnom. Nisam imao nekih zahtjeva, rano smo se dogovorili da to ne treba biti moja biografija, već predstava sama po sebi. Zbog toga nisam zahtijevao da bude sve kako ja hoću, već sam razumio da pozorište ima svoju unutrašnju logiku. Mislim da je tim narativom omogućeno glumcima da pronađu nešto što se ne može naći osim putem pozorišta. A očekujem da će večeras biti lijepo i da će se nešto značajno lijepo desiti.
U decembru 1992. napisali ste da ako se ikada vratite u Sarajevo sigurno nećete znati zašto ste se vratili. Jeste li ikada saznali i vraćate li mu se uvijek iznova ili zapravo nikada niste ni otišli?
Razlog je to što su ovdje ljudi koje volim i što ovdje ne moram sebe previše objašnjavati. Olakšanje je jer sam formiran kao ličnost i kao pisac u ovoj sredini i ovom gradu. Ali ja sam većinu svog života proveo u Chicagu, tako da me i Chicago formirao na izvjestan način. I tamo imam prijatelje, porodicu i djecu. Volio bih da više vremena provodim u Sarajevu.
S obzirom na to da često posjećujete rodni grad, kako vam Sarajevo izgleda danas?
Gradovi se mijenjaju na različite načine. S druge strane, ljudi ovdje žive kako žive i kako mogu da žive. Sarajevo niko nikom ne duguje i to što se ja sjećam Sarajeva ‘83. ne znači da je mene Sarajevo izdalo jer više nije kao tad. Iako bih ja to volio, to je nemoguće. Ljudi to govore iz osjećaja nostalgije i podvrste ljubavi prema gradu, sjećaju se onoga što je nekad bilo i onda im to nedostaje. Gradovi žive bez obzira na želje onih koji su napustili te gradove. Meni je važno da ovdje ima ljudi s kojima mogu da sjedem, pričam, sarađujem i dok god toga ima ja ću se vraćati. Jedna zgrada se mjeri onim što se u tom gradu napravi, a još nikad nije bilo da ništa nije bilo i da se ništa ne radi u Sarajevu.
Kako doživljavate prostor Balkana danas? Političke prilike u zemlji ne mijenjaju se značajno posljednjih 25 godina. Etnonacionalne politike su dominantne, radikalne snove devedesetih mnogi još uvijek sanjaju i mnogi, a naročito mladi, traže svoju sreću van ovih prostora.
Tako historija funkcioniše. Ovdje borba traje i nije nikad prestala. Ali uprkos svemu tome, uprkos mnogim porazima i razočarenjima, postoje ljudi po cijelom prostoru Balkana, i iz moje generacije i mlađi, na kojima je pravi teret kako da se izbore s ovim. Ono što BiH nedostaje je vizija zajedničkog društvenog projekta. Ja nikada nisam bio posebno jugonostalgičan ali ono što se mora priznati da je Jugoslavija imala zajednički projekt. Nažalost, nije uspio ali je bio period 50 godina bez rata. Historija je nestabilna, a pedeset godina mira u Jugoslaviji i Evropi je fajront, ne samo ovdje. To je počelo s tim, ali će trajati još neko vrijeme. Ovim ratovima taj period mira je došao kraju. Problem s nacionalizmom je da ne nude nikakvu viziju društva, već viziju nacije. Sad će Amerikanci to da nauče, jer će preglupi američki nacionalizam dovesti do rasula. Amerika je sada negdje otprilike u fazi Jugoslavije krajem osamdesetih, to je predratna Amerika, tako da je zamislivo da se tamo nešto počne raspadati i da se amerikanci počnu seliti u Meksiko i Evropu.
S obzirom na to da ste spomenuli Ameriku, poznati ste kao veliki kritičar Busha mlađeg, a ne štedite ni Trumpa. U jednoj od svojih priča opisali ste ga kao “ubicu u nastajanju” i uporedili sa Šešeljem.
Šešelj ga je zvanično podržao i moja generacija je pratila kako Šešelj i njemu slični pomiču retorike od kao naizgled praznih prijetnji do zločina i genocida. Svaki genocid, svaki zločin počinje pričom i time što ljudi misle ‘ma oni to samo pričaju’. Moguće je da Trump već čini ratne zločine, jer bombardovanjem pozicija IDIL-a u Mosulu gine na hiljade civila i podrškom Saudijskoj Arabiji koja bombarduje Jemen u kojem se bez dileme događaju ratni zločini. A na vlasti je tek četiri mjeseca. Ko zna šta će se dogoditi. Budimo bez brige, bolje biti neće.
Da se vratimo na književnost, jedan ste od najnagrađivanijih pisaca na Balkanu, a trenutno pišete četiri knjige. O čemu je riječ?
Jedan je projekt za koji sam dobio stipendiju američkog ogranka PEN-a koji će biti kao lekcija narativa, priča ljudi iz bosanske dijaspore. Bit će to zbirka priča o tim ljudima. Onda pišem roman za koji će mi trebati nekoliko godina da ga završim, koji se dešava na relaciji od Sarajeva do Šangaja od 1914. do 1949. godine. Pišem knjigu eseja o svojim roditeljima, jer mi je fascinantan način na koji oni misle o svom svijetu, migraciji i historiji. I pišem još jednu knjižicu koja se zasniva na mojim sjećanjima na Sarajevo do dvanaeste godine.
