Imam 36 godina. Udata sam. Ranije ove godine imala sam abortus. To je bila, bez ikakve sumnje, najgora stvar koja mi se ikada dogodila.
Ipak, ja sa svakim djelićem moga bića vjerujem ovaj postupak treba biti legalan.
Odlučila sam da napišem ovaj esej anonimno, ne zato što se sramim onoga što sam uradila već zato što se ne mogu nositi sa onima koji bi me na internetu sa mržnjom nazivali ubojicom beba.
Njima želim reći da je ovo iskustvo, osim što je bilo traumatično, slomilo moje srce. Riječi ne mogu opisati horor kroz koji sam prošla.
Moj muž i ja smo bili zajedno sedam godina prije nego što smo počeli raditi na prvom djetetu. Tokom devet mjeseci dva puta sam ostala trudna i obje trudnoće završile su sa pobačajem. Prvi se dogodio nakon 11 sedmice trudnoće, nakon što smo već vidjeli i čuli otkucaje srca, a drugi se dogodio ubrzo nakon što sam ušla u sedmi mjesec.
Teško je opisati kako se osjećaš nakon pobačaja. Bila sam neutješna zato što mi je majčinstvo tako brzo i lako iskliznulo iz ruku. Ponekada sam morala puzati na rukama i koljenima zato što je bol bila prejaka.
Nakon druge trudnoće nalaz krvi pokazao je da imam balansnu translokaciju, hromozomski poremećaj koji za rezultat ima povećani rizik od pobačaja.
Moj muž i ja odlučili smo da isprobamo in vitro oplodnju zato što su naši embrioni mogli biti testirani za hromozomske abnormalnosti prije oplodnje. Nakon prvog pokušaja uspješno je obavljena oplodnja i bila sam trudna po treći put. Tada sam imala 36 godina.
Moja treća trudnoća činila se kao normalna trudnoća. Stalno mi je bilo muka ali nije me bilo briga zato što sam bila toliko zahvalna na tome što je sve dobro proticalo.
Podijelili smo dobre vijesti sa porodicom i prijateljima i već smo išli na ultrazvuk gdje smo se šalili oko toga koliko je fetus nemiran i koliko se kreće u mojoj utrobi. Onda nam je doktor dao dijagnozu i svijet nam se raspao.
Fetus koji je rastao u meni imao je stanje zvano tanataforična displasija i radilo se o smrtonosnoj mutaciji gena koja zahvaća jednu u svakih 20 000 do 50 000 trudnoća. Nije bilo šanse da beba preživi izvan maternice. Tražili smo i drugo mišljenje koje je potvrdilo dijagnozu i rečeno nam je da moram odmah prekinuti trudnoću.
Abortus je jedno veoma privatno i traumatično iskustvo za jednu ženu bez obzira na to što političari i protivnici abortusa tvrde.
Živim u Teksasu, američkoj državi sa nekim od najrestriktivnijih zakona o abortusu. 93 okruga u Teksasu uopšte ne omogućava ovaj postupak i ovo je država koja na razni način dodatno otežava ovaj proces. Tada sam i saznala da država Teksas tjera žene da pogledaju fetus i poslušaju otkucaje njegovog srca prije nego što se konačno odluče na abortus.
Dok pišem ovaj tekst postoji zabrana od 20 sedmica na obavljanje postupka abortusa i postoji šansa da ta odluka bude trajna. Planiram da pokušam dobiti dijete po četvrti put ali šta da radim ako Teksas zabrani abortus i opet budem u sličnoj situaciji? Šta da rade žene koje dobiju istu dijagnozu kao ja i nemaju sredstava da otputuju u neku drugu državu da obave abortus?
Izvor: Staša Nikodinović / Lola magazin
