Rak rana u Bosni i Hercegovini jesu mladi ljudi koji svaki dan napuštaju zemlju u potrazi za boljim sutra. Nastavi li ovako, postaćemo zemlja izrazito starih ljudi, a kroz par generacija će i nacija doći u pitanje. Svi znamo da nam trebaju novi ljudi koji će ovu državu povesti u bolje sutra, kakvo mladi Bosanci i Hercegovci traže u tuđini. Svi znamo, ali uvijek iznova biramo one iste stražnjice da nastave grijati svoje fotelje, ili im pružimo privilegiju da je zamijene foteljom nekog drugog, iste sorte.
I tako prolaze godine, mladost jadne nam države se rasipa. Rana je sve veća. Ali ne samo u državi koja se ponaša kao autoimuna bolest, i tjera svoju budućnost daleko od sebe. Svi ti ljudi koji napuste dom, rodni grad, domovinu, porodicu, prijatelje, ljubavi, u nekom momentu će, tamo u tuđini, u nekom momentu, poželjeti će da nikad nisu otišli, ali teško da će se vratiti. Jer ipak nigdje na svijetu ne postoji zemlja kao što je Bosna!
U tom duhu, pisac i publicista, Semir Halilović, napisao je par redova…
“Ljudi idu iz Bosne da bi pronašli sreću i egzistenciju, a kada pronađu makar jedno od to dvoje, onda u tome traže Bosnu i tako se lutanje našeg svijeta nastavlja u nedogled, u beskraj u kojem i na početku i na kraju žive jedino priče da se iz Bosne mora otići, jer u Bosni nema sreće, a u vani pronađenim srećama, opet, nema Bosne…“
