Današnje priče, rasprave, polemike i “najnovija tumačenja Memoranduma” vraćaju nas u prošlost i vremena partijskih, ideoloških, komitetskih, policijskih, bezbjednosno-obavještajnih i međunacionalnih obračuna.
Memorandum bi odavno morao biti briga ljudima zaduženim za istine iz prošlosti – historičarima.
Preispitivanje Memoranduma je samo dio novih i opasnih igara raznoraznih mešetara u Srbiji i izvan srpskih granica.
Nažalost, kao i prije trideset godina, taj nedovršeni spis o “položaju srpskog naroda u Jugoslaviji” služi za dnevnopolitičke rasprave, obračune, optužbe i dokazivanja “krivice” pojedinih “beogradskih intelektualaca” u podrivanju zemlje koja je bila na izdisaju.
Danas je priča o Memorandumu – poslije svega što se desilo devedesetih godina – još jedan pokušaj “dijagnosticiranja uzroka” bolesti od kojih je umrla Jugoslavija; šta je to i ko je to razbolio tu veliku i lepu zemlju da nestane u plamenu koji ju je i stvorio.
I tih rasprava će biti i ubuduće, sve dok ljudi – uglavnom političari – ne shvate da je duvanje u pepeo tek ugašene kuće opasan i poguban po krhki mir među zemljama koje su do juče ratovale.
Pojedini “rukovodeći ljudi”, umesto da budu vatrogasci, sa ružnom i ciničnom strašću su preuzeli uloge piromana.
A u isto vrijeme, sa prostora bivše Jugoslavije, iz novonastalih zemalja, odlaze autobusima, vozovima i avionima mladi ljudi željni boljeg života i mira za budućnost svoje djece.
I nikad se više neće vratiti u zemlje gdje se mržnja njeguje kao cvijeće.
I u tim novim, etnički čistim zemljama ostaće većinom bijesni starci koji će se vraćati i tući štapovima, štakama i protezama.
I prošlost će im biti jedina budućnost.
Izvor: Nedeljnik.rs