Poštovani gospodine Prvotni,
Ne čitam Glas Koncila već odavno. Jednom je to bio list koji sam s ponosom nosio ispod ruke kada bih sa svojim djedom, časnom i poštenom starinom izašao iz crkve Sv. Dominika. Te nedjelje pamtim kao nešto najljepše i najdragocjenije u svom djetinjstvu. Već oko osam sati morao sam ustati i popiti bijelu kafu, obući čistu i mirisnu bijelu košulju koju mi je ispeglala baka i uzeti za ruku svog djeda koji jedino taj dan nije nosio trliš armera Lavčevića, već veštit i kravatu koju bi brižno zavezao pod svježe izbrijan vrat.
Tih stotinjak metara od moje kuće do crkve bili su rapsodija, bili su kakofonija mog djetinjstva, festival mediterana u svoj njegovoj punini. Već na vrhu pazara dočekao bi nas dobri i pošteni Ante koji bi pred kolicima punim žurnala i novina izvikivao na svoj osebujan i jedinstven način novosti koje bi mamile potencijalne kupce novina. Taj narodni bard i kolporter uveseljavao bi svijet koji se spustio nedjeljom u grad, na svoj Pazar i na mise na koje smo s ponosom išli. Moj djed kupio bi Slobodnu (jer dan nije mogao početi bez nje), a meni Mikijev ili Politikin Zabavnik koji bi mi Ante prepričao u tih nekoliko minuta. Saznao bih tako da je Nipper postigao gol škaricama West Hamu jer nisam mogao dočekati da djed otvori zadnju stranicu Slobodne, a u jučerašnjem broju lopta je u zadnjem kvadratu stripa poljubila gredu.
Sav sretan ušao bih sa djedom u crkvu. Taj Glas Koncila listao sam kroz popodne uz svoje stripove i čudio se koliko ljubavi i dobra ima u toj novini koja me učila poštenju, samilosti i brizi za potrebite kojih je i onda bilo. Moja baka gospodine Potrebiti bila je domaćica, priprosta i bogobojazna žena rekli bi vaši pastori i prijatelji, no moj djed je u njoj vidio kudikamo više od toga. Moj djed je u mojoj baki vidio ženu, vidio tajnu, vidio ljubav i vidio sve ono čemu se muškarac mora diviti. Moj djed u mojoj je baki vidio snagu, snagu koju on nikada nije imao, ni kada je pokapao njmilije, ni kada je ostao bez kuće koju je krvavo gradio u godinama gastrabajterstva po Njemačkoj, ni kada su ostali na ulici, ni kada su mijenjali devet puta podstanarstva.
Ta je žena bila snaga naše obitelji, snaga koju on nikada nije imao, snaga koja je gurala naprijed, snaga koja je kuhala, prala, peglala, nosila jutrom kruh u pekare i verduru na Pazar, snaga koja je od ničega stvarala i ručak i večeru za svoje „muške.“
Sve se to gospodine Prvotni događalo za vrijeme tamnice u kojoj smo živjeli, a ja sam je zvao Jugoslavijom, zemljom koja nikada po vama nije trebala postojati, jer ste vi i slični vama u njoj bili građani drugog reda.
Tako je to bilo, takva je to zemlja bila, zemlja radnika, zemlja u kojoj se poštivao rad, a ne šuplja priča.
No, ideologije nisu bitne za ovu moju priču, pa ne bih puno o tome. Za ovu moju priču jako je bitna ta spona mene i moga djeda, spona koja me učila životu, kontakt između tog starog i poštenog svijeta i mog mladog koji uči, koji upija, koji kopira. Moja majka bila je običan trgovac. Za vas i vašu kamarilu, vaše prijatelje, žena drugog reda. Nije bila predsjednica (koja bi se valjda mogla ugurati u vaš prvi red) niti je bila žena od svijeta, žena kakvima se vi i vaši idioti divite. Moja majka bila je obična žena, obična majka i obična po svemu.
I tada je mom bratu, sa trinaest godina gospodine Prvotni, neću vas više tako zvati, već gospodine Uskraćeni, ili gospodine Debilu (svakako me tužite, jedva čekam), dijagnosticiran Sarkom, težak oblik koštanog tumora. Vidite gospodine Uskraćeni moj otac se slomio, kao što smo se svi mi slomili, no moja majka nije.
Moja majka je sama, bez znanja francuskog jezika otišla u Pariz, sama platila liječenje i operaciju čisteći samostane naših misija u Parizu, radeći najponižavajuće poslove koji su joj bili dostupni. Bez da je znala riječi progovoriti francuski, gospodine Debilu!
Moja majka je danas žena koja bez pompe u svojoj udruzi skrbi za 66. slovima šezdeset i šestoro djece oboljele od malignih bolesti, kojima svakodnevno pomaže, kojima je osigurala smještaj u Zagrebu ili Splitu i za koje se bori iz dana u dan.
Za koga se vi borite gospodine Debilu? Koje ste vi dijete spasili? Koga udomili? Kome obrisali suzu?
Kada su mom sinu dijagnosticirali tumor na mozgu u timu doktora Paladina bila je žena.
Žena koja je u tim trenucima meni i mojoj obitelji davala snagu. Ta je žena otvorila glavu mom djetetu i izvadila tumor iz čeonog prednjeg režnja bez da je oštetila bilo kakvu funkciju mozga tog djeteta.
Čijem si djetetu ti gospodine debilu spasio život? Da ironija bude veća, gospodine Uskraćeni ta je žena, ta krasna i samosvjesna žena homoseksualnih sklonosti. Što na to kažeš gospodine Debilu? Misliš da je mene u tim trenucima za to bilo briga? Misliš da sam se zamarao sa tim pizdarijama kojima se vi zamarate? Gdje si u tim trenucima bio ti, gospodine Debilu?
Gdje ste ti i tebi slični gospodine Debilu na Rebru, u KB Split u kojima ljudi umiru u agonijama svakodnevno? A znaš li Debilu tko im pomaže? Pomažu im sestre, te divne sestre koje su s njima u zadnjim trenucima, koje im brišu usrane guzice i kupe plastične kante sa urinom. Gdje ste vi veliki mužijaci, alfe, Prvotni u tim trenucima, a nagledao sam ih se u ovih deset godina za dva života? Gdje ste dok te drage i dobre žene skrbe, samilosno stoje uz starce na samrti, stisnutih zuba provode i po dvije smjene na poslu? Koliko primaš ti gospodine Debilu, a koliko one? Sram te bilo!
Sve što si nadrobio u svom pamfletu, u jednoj tako dragoj štampi mog djetinjstva sramotno je, vulgarno i nije dostojno čovjeka. Nije dostojno niti ovog mog bijesa niti slova da ti napišem.
Što na taj tvoj tekst kaže tvoja majka, tvoja sestra, ili možda tvoja ljubavnica gospodine Prvotni?
Bog je gospodine Prvotni zajebao stvar i kada je vidio kakvog je kretena napravio izvadio mu je rebro da načini bolje, da načini snažnije, da načini ljubav koja će tog majmuna izvesti u svijet, poroditi ga u mukama i brinuti se za njega za života. Za života gospodine Debilu. Za života su naše majke uz nas bez obzira koliko smo Debili i što pišemo, za života su naše sestre uz nas i naše žene, bez obzira kolike smo kukavne i plašljive pičke koje cmizdre čim nam Bog da križ. A naše ga žene ponesu. Ponesu ga stisnutih usana i sramota je Debilu da ti moram pisati, crtati koliko su naše žene jače, koliko su pametnije i koliko imaju muda koja mi nikada nećemo imati.
Ne čitam Glas Koncila već odavno. Jednom je to bio list koji sam s ponosom nosio ispod ruke kada bih sa svojim djedom, časnom i poštenom starinom izašao iz crkve Sv. Dominika. Te nedjelje pamtim kao nešto najljepše i najdragocjenije u svom djetinjstvu. Kada bi tu tiskovinu savinuo djed bi me opomenuo. Ostavi je našoj baki. Na naslovnici je naša majka, majka svih Hrvata, ostavi joj lice čisto, naša baka to voli, pa izmoli krunicu za sve nas.
Ostavit ću ga i sada čistog i neću ga baciti u smeće. Ne zbog tebe gospodine Debilu, već zbog svoje bake, svoje majke i svoje žene koje bose idu u Sinj i mole za nas. Sram te bilo gospodine Prvotni. Sram te bilo i stid zbog svake naše žene koja je zbog tvog sramotnog teksta pustila suzu.
Tuži me, bit će to suđenje na koje će doći sve žene koje si osramotio svojim tekstom.
Ako imaš muda naravno, kao naše žene.
Autor: Ivo Anić (Tačno.net)
