Kakav je to pasjaluk ušao u ove vraške ljude, pa su se od slobodarskih pretvorili u revizionističke desničarske ćutologe? Pasjaluk zaborava, lažnog komformizma, salonskog elitizma, nesposobnosti i bezmudosti.
“Država koja ukine Dan ustanka svoga naroda, naroda koji se sa milionima drugih ljudi širom svijeta borio protiv fašizma, za mir i slobodu, a slavi one koji su je odveli u rat i istim fašističkim metodama ubijali, raseljavali a onda sve opljačkali i uništili kako bi se obogatili, nije ništa drugo nego fašistička država.”
Mirjana Tešanović
Ovim statusom je više-manje sve rečeno. Ali, nije samo država kriva. Problem je u nama.
Ovom prilikom duboko se izvinjavam svim ljudima koji su se sjetili da je juče bio Dan ustanaka u BiH i koji su to na bilo kakav, pa i najsimboličniji, najskromniji način obilježili.
Tekst nije posvećen njima.
Tekst je posvećen svima nama koji smo, lobotomizirani od strane nacionalističkih vrhuški, ZABORAVILI na jedan od najsvjetlijih dana u istoriji Bosne i Hercegovine. Učili smo iz povijesti jedno 50 godina da su tog 27 jula 1941. godine partizani, uz pomoć seljaka iz okolnih mjesta, napali i zauzeli Drvar i Bosansko Grahovo, uništili žandarmerijske stanice Oštrelj, Manastir Rmanj, Potoke, Grkovce i razbili nekoliko manjih odreda ustaša, žandarma i domobrana koji su pokušali da od Srnetice, duž željezničke pruge, prodru u Drvar.
Učili i zaboravili. A, kako smo mi na ovim prostorima najlošiji učenici istorije, učiteljice života, i kako počesto znamo silovati učiteljicu, prepravljanjem istina, revizionizmom, fabrikovanjem laži i izmišljanjem paraprošlosti, nije loše da zastanemo i zapitamo se, kakvi smo to ljudi, majku mu?
Kakvi smo to ljudi, koji zaboravljaju svoju antifašističku tradiciju, koji se stidimo iste, koji se sramimo partizanskog pokreta, koji je bio ponos slobodnog dijela čovječanstva? Kakav smo to polusvijet postali, kad ne znamo sami sebi narediti, u glavu utjerati, osoviti se i opametiti se? Na što je izašla naša sadašnjost, kad su nam heroji prošlosti i velikomučenici fašističke sluge i kolaboracionisti, ustaše, četnici, domobrani, ljotićevci, pripadnici handžar divizije?
Kakav je to pasjaluk ušao u ove vraške ljude, pa su se od slobodarskih pretvorili u revizionističke desničarske ćutologe?
Pasjaluk zaborava, lažnog komformizma, salonskog elitizma, nesposobnosti i bezmudosti.
Ta, svaka pametna glava koja se uhvatila barem malo sociologije i politikologije reći će vam kako je desnica, i to ona najgrđa fašistička, dominantna aktivistička snaga na Balkanu. Pa tako i u Bosni i Hercegovini. Odavno naš trougao nesrećni ne baštini tekovine Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe. Odavno je u Mostaru zatrto partizansko groblje, odavno se po istočnoj Hercegovini podižu četnički spomenici, a po zapadnoj sijevaju slova U od nekoliko hektara. Odavno, potuljene glave, bezmudo, gledamo kako fašisti prave svoje pirove po cijeloj zemlji.
A, ćutimo. Uz časne izuzetke. I u ćutanju zaboravljamo. Zaboravljamo da se NISU srpske patriote branile od okupatora na Kozari, nego da su partizani, svih naroda spašavali goloruki narod u zbjegovima. Zaboravljamo da Sutjeska nije veliko stratište četnika, nego najveća ratna klanica, partizana i civilne nejači…Zaboravljamo…Sve zaboravljamo.
Ali, ne zaboravljamo prebrojavati kosti i krvna zrnca više od 70 godina starih heroja. Postade Sava Kovačević isključivo veliki Crnogorac, Mladen Stojanović samo srbenda, braća Mažar tek Hrvati, a za Ragiba Džindu narodnog heroja i komandanta četvrtog bataljona Šesnaeste muslimanske udarne brigade, slabo ko i zna.
Neki drugi “heroji” iz Drugog rata su superstarovi sadašnjosti. Pop Đujić, Draža Mihailović, Pavelić, Stepinac, Husein ef. Đozo…Poslušajte samo kome se pjesme pjevaju, pogledajte čiji se likovi na majicama štampaju, oslušnite koga kanonizuju, po kome škole imena dobijaju i sve će vam biti jasno.
Mlado, tek ispiljeno čeljade, uopšte nije zbunjeno. Fašizam, kroz krinku nekakvog mučeništva, postao je mejnstrim, a njegovi pripadnici heroji. Oni srednjih godina su blago rečeno zbunjeni. U strahu za svoju lelujavu egzistenciju, treperavog su mišljenja, kao breza na vjetru.
Ostali, iskreni antifašisti mogu se prebrojati na prste dvije ruke u ovoj našoj zemlji. Čini ih par preživjelih boraca, nešto idealistički nastrojenih aktivista i nekoliko intelektualaca. Ništa više od toga.
A, to je premalo. Zapravo, toliko malo da nema rašto niti sa čim da se množi i uvećava.
Ovaj sistem, pelcer neoliberalnog kapitalizma i klasičnog nacional-socijalizma, sa ovakvim narodom iscvjetao je u bulku na kojoj komotno može da se viori svastika. Revizija uspjela, pacijent preminuo, a zemaljsko roblje, ono koje, sjećate se, prezreno treba da ustane, zaspalo kao pod anestezijom.
A, to smo, ništa više od toga. Roblje na anesteziji. I kad se poneko ko biva probudi iz mrtvog sna, vlast, politika i mediji ga odmah vrate u indukovanu komu.
Tako su se i Drvar i Oštrelj i Partizani sa njima preselili u san. Snoviđenje puko, iz koga nije najjasnije dal’ se to ikad i zbilo ili je riječ o kakvoj legendi ispred logorske vatre.
Udžbenici dječiji, čitanke i hartije sa poviješću postali su falsifikati troglavi, koje odavno od paralaži realnost oficijelna postaše.
I zato, nije čudno što smo prespavali Dan ustanka. Većina nas.
Ako ništa, treba nas malo štrecnuti, onaj nerv što okida sramotu i stid, ako ne zbog nas, a ono zbog potomstva i par preživjelih starina, koje su se već upisale u besmrtnike.
Ustajte, vi zemaljsko roblje, jer ako odocnite, nećete imati rašta ustajati!
Oni ustaše
Ustajte, jer će vam se desiti Hrvatska. I u Hrvatskoj je juče bio Dan ustanka. Ali su fašističke organizacije kao temelj tamošnjeg civilnog društva, koristeći sve demokratske instrumente baš tog civilnog društva, uradile sve da se ne obilježi temeljni dan za nastanak moderne Hrvatske. Desio nam se svima Srb. A, to malo ustaničko mjesto bilo je predmet iživljavanja proustaške bratije, koja je, obodrena hrvatskom revizionističkom politikom, vaskrsla i postala udarna mejnstrim snaga.
Ustajte, jer oni već odavno ustaše
Izvor: buka
