“Oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo”, izgovorio je na današnji dan prije tačno 25 godina, 27. juna 1991, tada 19-godišnji vojnik JNA iz Tuzle Bahrudin Kaletović u razgovoru sa reporterom televizije “Yutel” Ivicom Puljićem na prvoj liniji fronta u Sloveniji.
Kaletovićeva izjava je u samom startu obesmislila višegodišnji krvavi rat na prostoru bivše Jugoslavije koji je uslijedio. Toga je svjestan i Bahrudinov stric Taib Kaletović.
– Svi koji su tada shvatali šta se događa znali su da je Bahrudinova izjava historijska i da je rekao samo istinu o toj budalaštini – kaže Taib Kaletović za “Blic”.
Bahrudin je sedam godina kasnije igrom zle sudbine poginuo u saobraćajnoj nesreći, ali njegove miroljubive stavove i dan-danas slijede mnogi mladi ljudi “od Vardara pa do Triglava”.
– Mi jesmo muslimani i ne stidimo se toga, ali nikada nismo bili nacionalisti. I dan-danas volim Jugoslaviju i za mene je Tito jedini predsjednik. Bahrudinova sestra Mirela udala se za Srbina Dejana koji je rodom iz Prokuplja, a sa njim živi u Švicarskoj. Trenutno su svi na odmoru u Prokuplju – priča Taib.
Tragična priča o raspadu Jugoslavije ogleda se i kroz život nesrećnog Bahrudina koji je, nakon što je preživio dva zarobljeništva u ratu, smrtno stradao 1998. u blizini svog doma.
– Oženio se 1993. Aidom i dobio ćerku Esmeraldu, a pet godina kasnije, 18. juna, samo tri dana pošto mu je rođen sin, otišao je kolima da vrati novac ocu svog najboljeg druga Damira. U povratku je malo brže vozio, izletio je s puta u krivini i udario u brdo.
Stigao je samo dva puta da vidi sina i da mu da ime Damir, baš po tom prijatelju – kaže Taib i dodaje da im je nedavno proslava Damirovog punoljetstva bila i srećna i tužna.
Aida, Esmeralda (23) i Damir (18) su se prije 13 godina preselili u Beč gdje i danas žive. Esmeralda radi u bolnici, a Damir je još u srednjoj školi.
Esmeralda voli muziku, pa je tako na YouTubeu otpevala Cecinu pesmu “Beograd”, dok Damir na Facebook profilu ima dvije rečenice koje neodoljivo podsjećaju na njegovog oca: “I nije bitno je li hljeb, kruh ili hleb, svi su od brašna. I nije bitno je li Hrvat, Bosanac ili Srbin, svi su od krvi i mesa”.
Čim je tog 27. juna 1991. Kaletovićev puk prešao slovenačku granicu kod Metlike, napali su ga pripadnici Teritorijalne odbrane Slovenije. Sukob se dogodio svega dva dana pošto je slovenačka skupština donijela odluku o samostalnosti.
Na pitanje novinara Ivice Puljića zna li zbog čega se vodi rat, Bahrudin je odgovorio: “Koliko ja kužim, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu. Ništa više. Ovo je opšta ludnica. Samo živ da ostanem. Gdje da pucam ja na nekoga ili neko na mene, to ne može nikako” i dodao: “Nijedan oficir nije poginuo nego samo jarani”.
Bahrudin je kao desetar bio zadužen i za tri mladića: Marka Bojanića (20), Fahira Imamovića (19) i Florima Kasumija (20) koji su tek došli u vojsku i, nažalost, sva trojica poginuli tokom tog sukoba. Nesretnog Tuzlaka kasnije su zarobili slovenački “teritorijalci” da bi ga poslije nekoliko dana pustili zajedno sa ostalim zarobljenim regrutima.
Bahrudin je kratko bio u Tuzli, a potom je poslat u Đakovo gdje je trebalo da odsluži ostatak vojske, ali je ponovo sa svojom jedinicom bio zarobljen. Pošto je opet pušten na slobodu, otišao je iz JNA 29. novembra 1991., na Dan republike koja tada već nije postojala.
