Zovem se Sejo. Sin, drug, prijatelj. Ove godine završavam srednju školu i krećem u novu buducnost. Po drugi put!
Cini vam se, na osnovu početnog dijela, da sam omladinac iz “mase” srednjoškolaca.
Međutim, moja je priča drugačija. Jedno momačko veče, sala, veselje – jednu porodicu ostavilo je bez sina, a moje roditelje bacilo u očaj borbe ,,sjedenje kraj mog kreveta s nadom da ću se probuditi iz kome. Načekali su se, roditelji su to. Otac, invalid iz rata, nezaposlena majka, umjesto da me prate na maturu, započeli su borbu da progovorim, načinim “prve” korake…
Znam da su nam i patnja i misli bile iste – zašto baš nama da se desi? U svijetu kada sam čuo, a nisam mogao govoriti, shvatio sam težinu života, veličine trenutka koji nam je promijenio života. Ja sam i dalje Sejo. Momak koji će zbog svojih prijatelja, djevojke, ali prvenstveno zbog roditelja, naći svoj put, usrećiti svojom dušom nekog, naučiti svojom sudbinom. Ne želim sažaljenje. Ja sam borac u miru, za život, za budućnost, za zrno sreće mojih prerano osjedjelih roditelja…
Mala suma koja normalan život znači. Pomozimo borbenom Seadu da vrati vjeru u život i napravi nove korake ka boljoj budućnosti.
