Tomislav Stjepić, liječnik iz Tuzle, poput mnogih svojim kolega, napustio je Bosnu i Hercegovinu i otišao u Švajcarsku, gdje su mu, prije svega, ponuđene bolje mogućnosti za napredovanje. Iako je imao jaku želju ostati u Bosni i Hercegovini, u Tuzli, odavde su ga odveli, kako kaže, nepotizam i korupcija. Za Radio Slobodna Europa govori o tome zašto nije mogao dobiti specijalizaciju i naglašava da u zapadne zemlje svakim danom stiže sve više visokoobrazovanih kvalitetnih ljudi i naučnih radnika iz Bosne i Hercegovine.
RSE: Doktore Stjepiću, zašto ste otišli iz Bosne i Hercegovine?
Stjepić: U biti, glavni razlog je bio što nisam mogao dobiti specijalizaciju, znači – dalje moje medicinsko školovanje, da nastavim struku. Više puta sam se prijavio na te neke natječaje za specijalizaciju, ali, izgleda, ako se nema dobra ‘zaleđina’, ako nema neko nekog na nekoj funkciji, onda je vrlo nevjerovatno da će dobiti neku specijalizaciju. Tako je to i kod mene bilo. Saznao sam da neću dobiti specijalizaciju zato što je neka osoba urgirala za kolegu. Onda sam ja onako slučajno saznao da ja neću dobiti jer on je sin federalnog parlamentarca. Drugi put mi je otvoreno rečeno da je radno mjesto otvoreno za određenog kolegu, tako da je onda meni bilo jasno da ja tu neću dobiti specijalizaciju u nekom duljem periodu, u neko nedogledno vrijeme.
Od tada su prošle već skoro tri godine, neke moje kolege već su dvije i po, tri godine radili specijalizacije, ja sam radio kao doktor opće medicine, a htio sam da dalje radim svoju medicinsku izobrazbu, onda mi je to u biti bila neka prekretnica u mojoj glavi, neki klik koji mi je jasno do znanja dao da mogu čekati još tri godine, da je vrlo nevjerovatno da ću dobiti neku specijalizaciju. S obzirom da sam već neke kontakte ostvario sa kolegama koji su prethodno bili otišli, i sa agentima, ljudima koji to rade, dovode konkretno u Njemačku doktore iz drugih zemalja, koji su mi ponudili već nekoliko bolnica u kojima sam trebao obaviti razgovore za specijalizaciju, eto, tako je to nekako krenulo.
RSE: Već dvije i pol godine ste liječnik u St. Gallenu, u jednoj bolnici. Kako danas izgleda Vaš život u Švicarskoj?
Stjepić: Izgleda jako organizirano. Dobio sam specijalizaciju istog momenta po potpisivanju ugovora. Moje radno vrijeme je regularno deset sati, i više. Oni svaku minutu traže da čovjek nešto radi. Kolege su bile jako korektne, uvijek su bili spremni za pomoć. Moji ljekari specijalisti, moji mentori, bili su uvijek spremni za pomoć. Ja imam pozitivna iskustva. Tamo znanje i kvalitet ne trpi. Ako neko pokaže znanje, pokaže kvalitet, entuzijazam, i pokaže se na samom radnom mjestu, sigurno će dobiti neke benefite, sigurno će se dalje moći razvijati, bez nekih pretjeranih teškoća.
RSE: Sada ste već upoznali švicarski sustav rada. Jesmo li daleko od tamošnjih standarda?
Stjepić: Mi smo daleko, i nismo daleko. Dakle, kod nas ovdje treba promijeniti neke stvari – svi mi vrlo dobro znamo koje stvari kod nas koče. I onda smo vrlo blizu, ako ne i na istom nivou. Naši ljekari nisu ništa manje kvalitetni, tu smo mi, na tom nekom nivou, što sad pokazuje i većina naših ljekara koji su otišli vani, što su se super dobro snašli, nemaju nikakvih problema ni sa procedurama u radu, ni zakonskim procedurama, ni jezičkim. Dakle, većina, ako ne svi, se snašla dobro. To govori dovoljno da naš nivo znanja, naš sustav obrazovanja ovdje nije loš.
Ilustracija
Loše su neke stvari koje u zadnjih dvadesetak godina nekako šepaju, tako da kažem. Moja želja je sigurno bila ostati ovdje, doprinijeti svojoj zajednici, svom gradu, svojoj zemlji. Moja želja bila je upisati postdiplomski studij, angažirati se dalje, na akademskom nivou, dakle, aktivirati se na mom fakultetu. Bile su tu dobre predispozicije s obzirom da sam se ja bavio nekim studentskim istraživačkim radom sa mojom profesoricom patologije, prof. Erminom Iljazović, onda je tu bila profesorica očnih bolesti, doktorica Suzana Pavljašević. Dakle, ja sam u svakom slučaju tu htio ostati. Ali, onda su se desile te neke stvari, gdje bez imalo srama, bez imalo neke tajnovitosti, da se sakrije kako se to radi – otvoreno mi je rečeno: ‘Čuj, nemoj ti to predavati, nećeš dobiti specijalizaciju, to je mjesto otvoreno za tog i tog’. Bila je to jasna poruka da jednostavno ja i meni slični ne možemo tu opstati.
RSE: Meni se nekako čini da svi znamo što bi trebalo napraviti, svi imamo neka rješenja. No nitko ne govori tko je krivac, tko je doveo do ovakvog stanja.
Stjepić: Političke strukture gledaju da na taj način da zavađaju ljude, ali gladan stomak je gladan stomak i gladne oči više ne gledaju ni tko je ovaj ili onaj. Jednostavno, ljudima treba da rade, ljudima treba neka materijalna sigurnost. Narodi Bosne i Hercegovine nisu u biti lijeni ljudi, svako želi raditi, pošteno zaraditi svoj novac. Međutim, većini se to ovdje ne pruža i onda kada se nekome pruži sigurnost vani, ljudi se jednostavno odlučuju da idu. Ogorčen, isfrustriran i ljut. Ja sam se pokušao boriti na neki način protiv toga, ali pojedinac ne može ništa.
RSE: Svaki dan sve više ljudi odlazi. Ne smo pojedinci, nego cijele obitelji.
Stjepić: Baš sam danas tako sjedio i kroz prozor gledao koje su to sve kuće prazne, da li je jedno, dvoje ili cijela obitelj otišla. I puno je više takvih kuća, takvih stanova, nego onih gdje su svi tu. Ja mislim da naša dijaspora broji jednako ljudi koliko i ovdje, u samoj Bosni i Hercegovini.
RSE: Kažu da je ova zemlja već na gubitku zbog sjajnih kadrova koji su otiši, a da će posljedice tek stići na naplatu?
Stjepić: Činjenica je da studij medicine traje šest godina, činjenica je da tih šest godina moraju i roditelji, a i država, sufinansirati studiranje. To je poražavajuća činjenica, jer je to jako skupo, to je skupo i za jednu državu, a ja vjerujem da naše kolege i institucije vani, u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, gdje god ima naših ljudi, da oni trljaju ruke jer oni dobiju školovane stručnjake, formirane liječnike, sa ili bez iskustva, a da nisu uložili ni marku. A ovdje, naša država ostvaruje ogromne gubitke.
RSE: Što Vam najviše nedostaje?
Stjepić: Najviše mi nedostaje moja obitelj. To su roditelji i brat. Njih nemam tamo. Sve ostalo imam tamo. To je u biti neki ambivalentan osjećaj – oni su sretni jer vide da je dijete konačno dobilo ono što zaslužuje, a sa druge strane su nesretni jer to isto dijete više nije kraj njih, a niko od nas nije baš u mogućnosti da se viđa svaki mjesec ili svakih petnaest dana. To su viđanja jedan, dva, do četiri puta godišnje, maksimalno.
Izvor: RSE
