Prvo je otišao David Bowie. Spektakularno i krajnje dostojanstveno. Pa nam je srca slomio i Alan Rickman kad se preselio u vječna lovišta. A onda glumicaVictoria Wood, potom spisateljica Harper Lee, prije par dana glumca Doris Roberts, “Raymondova mama”, pa iznenada i šokantno Prince… Čovjek lako ostane zatečen i pita se što se to odjednom događa, umiru li ti ljudi doista odjednom sve brže i koliko je takva epidemija smrti poznatih normalna? Ali, ako se samo malo bolje razmisli, riječ je o sasvim normalnoj pojavi.
BBC-jev urednik za nekrologe slavnima, koji inače na kraju svake godine složi polusatni pregled kroz sažetak priloga snimljenih tijekom godine, već sada je dobio prostor od cijelih sat vremena uoči nove godine 2017. Odgovor na drugo pitanje, koliko je to normalno što se događa, pronalazi se u kombinaciji demografske statistike i činjenica o tehnološkom razvoju čovječantva.
Tu je i činjenica da su u doba mladosti naših baka i djedova jedine prave planetarne zvijezde bile one filmske. Slijedilo je doba procvata televizije, kada je vrijedilo da nisi slavan ako se nisi pojavio na televiziji, koja je postajala sve dostupnija, pa se i broj slavnih sve naglije povećavao kako se televizija sve više širila. Usporedo se eksplozivno razvijala i glazbena industrija i na kraju masovni digitalni mediji.
Zbog svega toga čovječanstvo nikada ranije nije imalo toliko puno zvijezda, nikada ranije te zvijezde nisu bile tako dostupne svima i nikada ranije u povijesti zvijezde nisu bile starije nego što su sada. Kako će budućnost, što se ovog trenda tiče, nastaviti biti sve depresivnija, jer će se kroz narednih 10 godina najstariji iz baby-boom generacije početi bližiti i 80. rođendanu, pa će nastaviti sve brže umirati, jedino što nam preostaje jest da prihvatimo smrt kao neumitnost i čuvamo uspomenu na tolike briljantne ljude u čijem dobu živimo.