20-godišnji Austin Davis od svoje treće godine jede isključivo makarone sa sirom. Živi s bakom i djedom na Floridi, a za Vice je pojasnio da nije izabrao biti takav.
“Ne želim reći da sam ovisan o makaronima sa sirom jer to zvuči čudno, ali tijelo mi ne dopušta da jedem išta drugo”, kaže.
Dok prolazi trgovinom, ne postoji hrana za kojom žudi. Nije upoznat s mesom, kao ni s većinom povrća. Kod kuće ima ogromne zalihe gotovih makarona sa sirom koje svakodnevno ubacuje u lonac. Svjestan je da ima problem, dodaje i da mu je muka od toga, ali ne želi uvrstiti niti jednu drugu namirnicu na svoj jelovnik.
“Čim mi neka druga hrana uđe u usta, osjetim nelagodu. Čak i na licu mjesta povratim”, tvrdi.
Davis pati od poremećaja selektivne prehrane, koji se naziva i poremećajem izbjegavanja unosa hrane (ARFID). To je tjeskobni poremećaj karakteriziran upornim odbijanjem jedenja određene hrane ili jedenja bilo koje vrste hrane. Primjerice, Davisa grozi pomisao na krv u sirovom mesu.
Nije neuobičajeno da su djeca izbirljiva u jelu, čak i da gotovo uopće nisu zainteresirana za jelo, zato ARFID obično počinje u ranim godinama. Za razliku od anoreksije i bulimije, koje su češće kod djevojčica, ARFID je češći kod dječaka.
Davisu je laknulo kad je dobio dijagnozu, a svoju priču podijelio je u kratkom dokumentarnom filmu u kojem je pojasnio da je zbog fizički nasilnog oca razvio PTSP.
Utjehu je našao u makaronima sa sirom, nakon što ih je naučio sam pripremati, i to je postala jedna od nekoliko stvari u njegovom životu koje je mogao kontrolirati. Počeo je posjećivati terapeuta i nada se da će u budućnosti proširiti paletu jela koja konzumira.
