Broj osoba koje su prinuđene na prisilan rad, kao i na prisilno sklapanje brakova u posljednjih pet godina, prema istraživanjima Međunarodne organizacije rada, Wlak Free te Međunarodne organizacije za migracije, značajno se povećao.
Pedeset miliona ljudi je, tokom 2021. godine, prema Globalnim procjenama modernog ropstva, živjelo u modernom ropstvu, što je, u odnosu na 2016. godinu, deset milona više.
Moderno ropstvo se sastoji od dvije komponente – prisilnog rada i prisilnog braka. Pojavljuje se u gotovo svakoj zemlji svijeta i presijeca etničke, kulturne i vjerske granice. Više od polovice cjelokupnog prisilnog rada i četvrtina svih prisilnih brakova može se naći u zemljama sa višim srednjim dohotkom ili u zemljama sa visokim dohotkom.
Gotovo četiri od pet osoba prisiljenih na komercijalnu seksualnu eksploataciju su žene ili djevojke. Prisilni rad kojeg nameće država čini 14 posto od svih ljudi uključenih u eksploataciju. Od svih osoba koje su žrtvama prisilnog rada, svako osmo je dijete.
Kada su u pitanju pojedinačne oblasti 16 posto svih odraslih u prisilnom radu rade u građevinarstvu, 13 posto u poljoprivredi, dok više od 1,4 posto odraslih prisilno radi u oblasti ispomoći.
“Ili radimo ili će nas spriječiti da radimo bilo gdje drugo”, kaže jedan od građevinskih radnika.
Radnici migranti imaju oko tri puta veću vjerovatnoću da će biti žrtvama prisilnog rada
“Prisilila me da čistim ili će me ubiti”, kaže jedna dvadesetpetogodišnja radnica migrantkinja.
Dok radna migracija ima uvelike pozitivan učinak na pojedince, kućanstva, zajednice i društva, ovo otkriće pokazuje kako su migranti posebno ranjivi na prisilni rad i trgovinu ljudima, bilo zbog neregularne ili loše upravljane migracije ili nepravednih i neetičkih praksi zapošljavanja.
UNICEF procjenjuje da je u svijetu oko 650 miliona djece u braku prije osamnaeste godine
Tri od pet osoba u prisilnom braku nalaze se u zemljama sa nižim srednjim dohotkom. Međutim, bogatije nacije nisu imune, sa 26 posto prisilnih brakova u zemljama s visokim ili višim srednjim dohotkom.
Kada osoba bude prisiljena na brak, postoji veći rizik od seksualnog iskorištavanja, nasilja, kućnog ropstva i drugih oblika prisilnog rada unutar i izvan kuće.
Stvarna učestalost prisilnih brakova, posebno djece od 16 godina i mlađe, vjerovatno je mnogo veća od trenutnih procjena, jer one ne uključuju sve dječije brakove.
“Kada sam se udala imala sam 13 godina. I imala sam stvarno velike odgovornosti. Nisam mogla savladati kuhanje ili kućanske poslove. Bila je to ogromna odgovornost. Nekada sam gledala svoje prijatelje i željela da se opet mogu vratiti u dane djetinstva”, kaže jedna žena, izbjeglica koja je preživjela dječji brak.
Ogromna većina prisilnih brakova, više od 85 posto, potaknuta je pritiskom porodice
Iako se 65 posto svih prisilnih brakova nalazi u Aziji i Pacifiku, imajući u obzir veličinu regionalne populacije, u arapskim zemljama na hiljadu ljudi njih 4,8 posto je u prisilnom braku.
Načini na koje je osoba prisiljena na brak kreću se od otvorenih radnji, poput fizičkog ili seksualnog nasilja ili fizičkog sputavanja, do emocionalnog pritiska.
“Morala sam napustiti tu situaciju ili bi bila ubijena. Znam da ne mogu se nikada vratiti kući jer se smatram mrtvom osobom zato što sam nastupila protivno kulturi i što sam donijela sramotu svojoj porodici. Prema mom ocu, ja sam mrtva”, kaže u izvještaju jedna od žena koja je preživjela tri prisilna braka.
Najviše su pogođeni oni koji se već nalaze u ranjivim situacijama, uključujući siromašne i socijalno isključene, radnike u neformalnoj ekonomiji, migrantske radnike koji rade nelegalno i koji nisu zaštićeni, kao i ljude koji su izloženi diskriminaciji.
Kako do promjene?
Dok glavna odgovornost za promjene leži na vladama zemalja, potreban je pristup cijeloga društva, kažu autori izvještaja.
Sve složenije krize, pandemija COVID-19, oružani sukobi i klimatske promjene, posljednjih godina su dovele do neviđenih poremećaja u zapošljavanju i obrazovanju, porastu ekstremnog siromaštva i prisilne i nesigurne migracije, te porasta izvještaja o rodnom nasilju. Sve ovo dovelo je do povećanja rizika od svih oblika modernog ropstva.
“Šokantno je da se situacija modernog ropstva ne popravlja. Ništa ne može opravdati ustrajnost ove temeljne zloupotrebe ljudskih prava”, rekao je glavni direktor ILO-a, Guy Ryder.
“Znamo što treba učiniti i znamo da se to može učiniti. Učinkovite nacionalne politike i propisi su temeljni. Ali, vlade to ne mogu učiniti same. Međunarodni standardi pružaju čvrstu osnovu, a sveobuhvatni pristup je potreban. Sindikati, organizacije poslodavaca, civilno društvo i obični ljudi imaju ključnu ulogu.”
Napredak ka okončanju modernog ropstva bi uključivao poboljšanje i provedbu zakona i inspekcija rada, završetak državom nametnutog prisilnog rada, snažnije mjere za suzbijanje prisilnog rada i trgovine ljudima u poslovanju i opskrbni lanci, proširenje socijalne zaštite i jačanje pravne zaštite, uključujući podizanje zakonske dobi za brak na 18 bez iznimke.
Ostale mjere uključuju rješavanje povećanog rizika od trgovine ljudima i prisilnog rada za radnike migrante, promocijom poštenog i etičkog zapošljavanja i veće podrške ženama, djevojkama i ranjivim pojedincima.
