Nakon završene medrese u Tuzli i studija “Više sestrinstvo” koji trenutno pohađa u Izmiru, Fatima iz Gračanice želi studirati medicinu u Austriji ili Njemačkoj.
Gračanka Fatima Memić je već petu godinu stanovnica turskog grada Izmira. U jedan od najljepših gradova svijeta stigla je vođena željom za nastavkom školovanja i usavršavanjem kako bi jednog dana postala doktorica i liječila ljude. Prema njenom ponašanju i marljivosti, vjerujemo da će uskoro ispuniti svoju želju.
MEDRESA, PA STUDIJ SESTRINSTVA
– Dolazim iz Gračanice kod Tuzle. Rođena sam 2. marta 1998. godine u Tuzli. Osnovnu školu sam završila u Općini Gračanica, u mjestu Malešići. Nakon toga završila sam medresu u Tuzli. Željela sam studirati na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, međutim, dobila sam stipendiju i nastavila studije u Turskoj, gdje studiram “Više sestrinstvo”. Studij traje četiri godine. Jednu godinu sam učila turski jezik, dakle ukupno pet godina studija.
U Tursku sam došla 23. septembra 2017. godine, u grad Izmir. Izmir nije bio moja prva opcija. U toku aplikacije za turske stipendije imali smo mogućnost izbora gradova. Bilo je 12 opcija, a ja sam Izmir stavila na posljednje mjesto. Htjela sam u Istanbul na fakultet, a Izmir sam slučajno stavila. Kasnije, kada su me pozvali na razgovor za stipendiju, koji se obavlja u Turskoj ambasadi u Sarajevu, bila sam primljenja i u roku od osam dana trebala sam da ih obavijestim da li želim da idem ili ne. Vi u tom trenutku još uvijek ne znate šta ćete studirati i gdje, već kad pristanete, dobijete obavijest gdje studirate i šta. Prve godine bilo je baš teško, nisam znala ništa, bilo je stvarno teško komunicirati, jer Turci ne znaju engleski jezik. Ali iskustvo i želja za nečim novim, tjerali su me naprijed. Kursevi su mi mnogo pomogli za učenje jezika i sklapanje novih poznanstava, kaže Fatima Memić.
ODAKLE SU SVE STUDENTI/CE NA VAŠEM ODSJEKU?
Fatima Memić: Ja sam jedina strankinja u svojoj generaciji, sve ostalo su Turci/kinje. Kad sam došla, nije bilo stranaca/kinja. Oni su pretežno na medicini. Moram istaći da sam od svojih kolegica i kolega dobila veliku podršku. Uvijek su bili tu uz mene i nisu me gledali drugačijim očima. Bili su prijatni prema meni i uvijek kad nisam nešto razumjela, oni bi mi prevodili. Ukazali su mi baš veliku podršku.
JE LI VAM U POČETKU NEDOSTAJALA BIH I RODITELJI?
– Roditelji uvijek nedostaju. Dok sam pohađala medresu u Tuzli, živjela sam u domu četiri godine i navikla se da živim samostalno. U početku je bilo teško, nakon mjesec dana razmišljala sam da se vratim kući, ali kad jednom krenete za svojim ciljem, nema vraćanja, ostaješ tu gdje jesi. U Bosni imam oca, mamu i brata. Otac se zove Sulejman, mama Almasa i brat Mirza. U Bosnu idem dva puta godišnje, zimi, krajem januara do sredine februara i ljeti, krajem juna ili početkom jula – do septembra.
KAŽU DA JE IZMIR JEDAN OD NAJLJEPŠIH GRADOVA NA SVIJETU, KAKO STE GA VI DOŽIVJELI?
– Prvi put kad sam došla, bila sam očarana Izmirom. Najviše zbog mora i zelenila. U Izmiru nema mnogo gužve, grad je moderan i lijepo uređen, a ljudi su ljubazni i uvijek spremni pomoći. Najviše mi se sviđa saobraćajna povezanost. Sa svim prijevozima se lahko možete prebaciti s jednog mjesta na drugo.
– Iskreno, zamišljala sam sve malo drugačije. Pod uticajem turskih serija, sve izgleda lahko i pristupačno, međutim, nije tako. Da biste uspjeli u onome što želite, morate se sami potruditi. Niko neće ništa za tebe ili umjesto tebe da uradi. Što se života mladih u Izmiru tiče, žive raskošno, mnogo izlaze, previše uživaju u svemu, sve rade u posljednjem trenutku, puno se druže.
KAKO VI PROVODITE SVOJE SLOBODNO VRIJEME?
– Kad nemam obaveze na fakultetu, idem na razne kurseve: engleski jezik, znakovni jezik, trenutno učim njemački jezik. Volim da putujem. Kad sam došla, pregledala sam na internetu koja se sve lijepa mjesta nalaze u okolini Izmira i proputovala sam ih sve. Bila sam u Pamukaleu, išla sam u Kapadokiju, Istanbul, Canakkale. Bila sam i u selu Halilbeyli u kome žive Bosanke i Bosanci koji više od 150 godinu čuvaju naš jezik i tradiciju. Prve godine sam u tom selu predavala bosanski jezik djeci u osnovnoj školi.
GDJE SEBE VIDITE SUTRA? PLANIRATE LI SE VRATITI U BOSNU?
– Da, situacija u Bosni nije takva kakva jest, vratila bih se u Bosnu, naravno. Planirala sam u Evropu. Ako se to ne bi desilo, onda ću da ostanem u Turskoj.
Smjer koji studiram može da me odvede u Njemačku ili Austriju. Voljela bih da tamo završim medicinu. U Njemačkoj i Austriji trebalo bi da studiram još dvije ili tri godine i da imam zvanje doktora. Kao studentica ovdje imam boravišnu dozvolu i smatram se građankom Republike Turske. Sa završetkom školovanja zatvara se i taj status, i ukoliko želim da dođem ovdje da živim, moram ponovo da vadim vizu.
KOMUNICIRATE LI SA SVOJIM VRŠNJACIMA/KINJAMA U BIH I DIJASPORI I ŠTA BISTE IM PORUČILI?
– Čujem se redovno sa prijateljicama i redovno razmjenjujemo mišljenja. Žao mi je što se državni aparat u BiH više ne trudi oko izgradnje i napretka naše domovine i što mladi svakodnevno odlaze u druge zemlje. Svojim vršnjacima i vršnjakinjama i svim mladima bih poručila da se što više ostvaruju u svojim životima i da hrabro idu prema svojim ciljevima.
Izvor: Haris Halilović