Proteklu sedmicu je obilježila drama – s elementima lakrdije – pokušaja konstituisanja nove gradske vlasti u Sarajevu, izbora čelnika Skupštine i novog gradonačelnika u liku Bogića Bogićevića, ali je posao završen dopola, Bogićević odbio kandidaturu i upotrebu svog imena u prljavim političko-stranačkim igrama, a vladajuća sarajevska Četvorka postala Trojka, koja je propustila možda posljednju priliku da sačuva Valterov grad
NIŠTA SE PROTEKLIH MJESECI, pošto je prihvatio kandidaturu SDP-a, nije činilo toliko izvjesnim i sigurnim, a nadasve pametnim i mudrim, nego izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. I ništa nije s toliko nestrpljenja očekivano, jer su iz tabora vladajuće sarajevske Četvorke (SDP, Narod i pravda, Naša stranka i Nezavisna bosanskohercegočka lista) od početka uvjeravali da je to samo stvar formalnosti i da će se desiti 24. marta. I kada je osvanula ta srijeda, 24. mart, i kada je počela konstituirajuća sjednica Gradskog vijeća, još se mislilo da će sve teći prema očekivanjima.
Ali… Onda se desilo ono što nam je u bezbroj navrata prisjelo – jedno od onih famoznih „ali“, koje govori o bijedi, jadu, čemeru, kvarnosti, političkoj trulosti i nemoralu onih koji su zalutali u politiku i u vezi s kojima nas prati zla kob da o nama odlučuju. Konkretnije: da odlučuju o sudbini glavnog grada države, koja, nažalost, ima previše problema i glavobolja da bi mogla sebi dopustiti luksuz i blamaže, perverznog političkog izobličavanja i unazađivanja svoje metropole. To, naravno, nisu vidjeli ili su smatrali sporednim oni koji su u tog 24. marta konstituirajuću sjednicu Gradskog vijeća pretvorili u lakrdiju, razbucali Četvorku i – Valteru oteli Sarajevo.
PO VEĆ PROVJERENOJ PRAKSI političko-stranačkog podzemlja, koja u nas ima odveć bogato iskustvo da bi se smatrala slučajnom, najprije je, uz očekivanu kandidaturu NIP-ovog Jasmina Ademovića za predsjedavajućeg Vijeća, za tu funkciju došla i kandidatura nezavisnog Srđana Srdića. To je značilo da, ukoliko bi Srdić bio izabran, otpada mogućnost da Bogić Bogićević bude gradonačelnik, jer na vodećim pozicijama ne mogu biti osobe iz istog naroda. Onda je glasanje pokazalo da ni Ademović (10) ni Srdić (5) nemaju dovoljno glasova za izbor. Sjednica je prekinuta, a odlazak nekih vijećnika „ukinuo“ kvorum. Istog popodneva, Bogićević je, logično, neopozivo povukao kandidaturu, o tome obavijestio predsjednika SDP-a i, što se njega tiče, stavio tačku na ovu igranku.
U petak, 26. marta, ponavo sjednica. Srdić povlači kandidaturu, kandidat ostaje Ademović, biraju ga jednoglasno za predsjedavajućeg, a onda i Bogićevića za gradonačelnika, iako čovjeka nema ni blizu Vijećnice i iako je jasno poručio da se neopozivo povlači. To što se na društvenim mrežama i na bilbordima po Sarajevu, u peticijama i na drugi način izražava podrška Bogićeviću, prirodna je reakcija na izopačenost politike i političara i u glavnom gardu ove nesretne zemlje. I novi dokaz potrebe otpora onima kojima ne odgovara Sarajevo kakvo je bilo i kakvo bi moglo biti, a ni Bogićević kao gadonačelnik.
BILE ILI NE UTEMELJENE tvrdnje o tome da je u sve prste umiješao SDA, uz praktičnu pomoć Ibrahima Hadžibajrića, načelnika Starog Grada i čelnika NBL-a, plus dosadašnji gradonačelnik Abdulah Skaka, slika je do bola opora i mučna: nova gradska vlast je, smišljeno ili „spontano“, odbila da iskoristi možda posljednju šansu za odbranu i čuvanje Valterovog Sarajeva od najezde nacionalističkog mraka, mafijaškog stranačko-političkog smrada i, posebno, nesmetanog arčenja i rasprodaje grada i njegove okoline tursko-arapskom kapitalu, koji je ovamo došao ne zato što nas voli, već s ciljem da nas iskoristi i da pokuša anulirati ono što bismo od metropole željeli i očekivali.
Ko to ne vidi i ne prepoznaje u cijeloj ovoj lakrdiji sa izborom nove gradske uprave Sarajeva, ne samo da je neinformisan i naivan. On je indirektno i saveznik svih onih, koji su, s jedne strane, odlučili da se ne pomire s onim što su izgubili na novembarskim lokalnim izborima, a s druge strane da ne biraju sredstva u pokušaju vraćanja ugroženih pozicija i interesa, vezanih isključivo za vlast i politiku. Jedina svijetla točka u svemu tome – iako i nemjerljivo veliki gubitak – jeste potez Bogića Bogićevića, koji je, dobro znajući koliko u našem javnom prostoru ima i onih s klasičnim đon-obrazom, uspio sačuvati svoj obraz, svoj ugled i svoju dosljednost u nepristajanju na to da bude „krpa“, kojom će se obrisati prljavština onih koji su se – više je nego jasno! – bojali da bi on na gradonačelničkoj poziciji bio sve ono što njima ne odgovora, od čega bježe i od čega, u konačnici, fanatično strahuju.
Piše: Zlatko Dukić