Sedmica iza nas je ključala od događaja na ivici incidenta, čak skandala, počev od političko-vjerskog boravka hrvatskog premijera Plenkovića u Mostaru, preko jednodnevnog Dodikovog izleta u Zagreb, tri inat-sjednice Predsjedništva BiH do novopromašenog sastanka Izetbegović-Čović, što je, gledano u paketu, opet aktueliziralo drevnu izreku o mirnoj Bosni i dokazalo da je ona, mirna Bosna, plus Hercegovina, dalja nego ikad od Dejtona
AKO JE I BILO ONIH koji prošlog utorka nisu vidjeli ništa abnormalno u posjeti hrvatskog pemijera Andreja Plenkovića Mostaru, u svojstvu aktera jednog političko-vjerskog događaja, jer bi čudo bilo da je došao u Sarajevo i da mu je sagovornik bio čelnik Vijeća ministara, i takvi i svi ostali su, dan kasnije, bili bar malo biti zatečeni jednodnevnim (privatnim?) izletom Milorada Dodika u Zagreb. Pa još i prijemom kod predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića i premijera Plenkovića. O tome je, na svim zainteresovanim stranama, minulih dana rečeno sve što je trebalo, a i ono što nije trebalo reći, čime nam se pomaže da se dokučimo smisao, pozadina, cilj i svrha ovog događaja. I da se, po običaju, uoči lutanje iz krajnosti u krajnost, zavisno iz kog ugla se gleda i, dakako, za koga se, pri tome, obavezno navija.
Jedino što se, u poplavi reakcija, nije htjelo ili nije znalo vidjeti, bilo je da će – ako zagrebački gost i izvuče neku politički korist iz svega – ovo kad-tad skočiti na nos Zagrebu. Jer, ne samo da je krajnje neuvjerljivo događaj ublažavati privatnošću, već je i zapanjujuće to da su Dodikovi domaćini toliko neobaviješteni (ili se prave nevješti) da ne znaju hoće li ga tretirati kao „predstavnika Srba u BiH“ ili kao člana Predsjedništva. Bezglavo u tome lutajući, a predsjedničko-premijerska saopštenja su pokazala otužno neznanje o tome da ni u Ustavu, ni u jedom zakonu u BiH ne postoji funkcija „predstavnika naroda (tog i tog“. U Predsjedništvo se, po članu 5. Ustava BiH (Aneks IV Dejtonskog sporazuma) biraju „jedan Bošnjak i jedan Hrvat, svaki izabran neposredno sa teritorije Federacije, i jedan Srbin neposredno izabran s teritorije Republike Srpske“. Nigdje, dakle, ni traga od „predstavnika“ naroda.
UMJESTO KORIŠTENJA ČINJENICA I elemenatrne diplomatsko-političke pristojnosti (Milanovićevo poređenje BiH i auta „jugo 45“ i sramno nazivanje Željka Komšića parazitom)), nevažnih za zvanični Zagreb, koliko i podatak da Predsjedništvo BiH ima tri člana i da funkcioniše i u zvaniče posjete ide kolektivno, lakše je provokativno kao pincetom izvući jednog, vrlo poželjnog i upotrebljivog člana. Bez obzira na motive i pobude, to znači ponižavanje i uvredu za državu BiH i može samo pogoršati ionako uzdrmane odnose dvije zemlje. Kako god da se to pokušalo pavdati i umekšati, ne umanjuje efekat skandala. Niti se može pokriti plitkim izgovorima o brizi za Hrvate u BiH, čiji oslonac je – ni manje, ni više – oličen baš u Dodiku. Istom onom kome se ima zahvaliti za poziciju Hrvata (i Bošnjaka) u RS-u, koji ne samo da nisu stvarno konstituivni, već su svedeni na manje od nacionale manjine – skoro na „statističku grešku“.
O tome Milanović i Plenković nisu razgovarali sa gostom. Zato je on ujagmio plus, a oni nisu uspjeli vidjeti koliki minus su sebi upisali. Jer, ugostiti nekoga ko svjesno i planski ruši BiH i pokriti to oblandom brige za Hrvate u našoj zemlji, plus otužna demagogija o susjedstvu i značaju BiH za Hrvatsku – a istodobno ignorisanje i bezobazno blokir rješavanja brojnih otvorenih pitanja između dvije zemlje, s jedne strane je podrška destruktivnoj politici, a s druge paternalistički, bahato siledžijski i odnos koji je sve drugo samo ne prijateljski.
IAKO NIJE PRVI PUT da se Zagreb potrudio ne zaostajati za Beogradom u vezi s odnosom prema BiH, ovaj događaj nas iznova uvjerava u licemjerje, bezobrazluk i sklonost našeg susjeda da nam se nametnu kao „stariji brat“ i moćan tutor. Pri tome, kao da mu nije mrsko podržavanje povampirenja pustih velikodržavnih snova. Prijem Dodika kao dragog gosta, stoga je ne samo poruka o zagrebačkom stavu prema BiH. To je i znak tamošnje zaboravnosti: moraju znati da je Dodik na Skupštini RS, krajem maja 1995. godine, rekao: „Oko bombardovanja Zagreba, ja se slažem da ga treba tući, ali ne smijemo to reći…“. Sada je srdačno dočekan u tom istom Zagrebu.
Jasno je i zašto i s kojim ciljem: podržati već uhodanu osovinu Dodik-Čović, koja kidiše na BiH, i koristiti se svakom prilikom, svakim alatom i svakim povodom za to da se ona obesmisli, blokira, dovede u pitanje i – u konačnici – a uz besramno satanizovanje probosanskog, građanskog koncepta, „izbriše“, „dokaže“ neodrživost kao najvažniji uslov ostvarenja „nebeskih snova“ mentora te osovine. Koji se manijački, neizlječivo ne mogu pomiriti sa mirnom Bosnom, plus Hercegovina.
