Saša Stanišić, koji je sa roditeljima 1992. kao izbjeglica iz Višegrada stigao u Njemačku, nikada ne bi postao pisac da nije bilo Wernera Fontiusa. Ovaj njemački činovnik mu je pomogao da ostane u Njemačkoj.
Werner Fontius (62) je 28 godina radio u Službi za strance u Heidelbergu. Bio je zadužen za izdavanje i produžavanje dozvola boravka strancima pa tako i Saši Stanišiću, sada poznatom i priznatom piscu u Njemačkoj koji je sa porodicom ratnih 90-tih pobjegao iz Višegrada. Saša Stanišić je u svom bestseleru „Porijeklo” odao priznanje ovom njemačkom činovniku, rekavši da 1998. on nije morao prisilno napustiti Njemačku samo zahvaljujući činjenici što se ovaj njemački službenik nije slijepo pridržavao službenih propisa. U brojnim intervjuima je Stanišić naveo da bez Frontiusa nikada ne bi mogao napraviti karijeru kao pisac, koji piše na njemačkom jeziku, prenosi Deutsche Welle.
To je za minhenski nadregionalni list Süddeutsche Zeitung bio povod da sa ovim sada penzionisanim njemačkim činovnikom napravi intervju. Fontius u razgovoru za SZ kaže da je nakon 90-tih kontakt sa Stanišićem ponovo uspostavio 2016. godine kada mu je ovaj sada slavni pisac, koji nije bogzna kakav ljubitelj vina, poslao mail u kojem ga pita da li bi preuzeo 111 flaša Rieslinga koje su Saši stigle skupa sa jednom nagradom. Fontius nije mogao prihvatiti taj poklon jer je tada još radio. Na pitanje novinara da li je 2016-te znao ko je u međuvremenu Saša Stanišić, Frontius je odgovorio: „Naravno da sam znao. Godinama sam u novinama pratio njegovu karijeru. Jednom se čak pojavio na prezentaciji knjige u mom rodnom mjestu, ali ja sam bio na odmoru. Prije pola godine ponovo je došao na prezentaciju ali ulaznice su na žalost bile rasprodane.”
Sašina priča je bila malo drugačija od drugih
Fontius kaže da je iste 1992. godine došao da radi u Službu za strance (Ausländeramt) kada je i Saša kao 14-godišnjak našao utočište kao izbjeglica u Njemačkoj. Tokom narednih 28 godina ovaj službenik je obradio 15.000 slučajeva ali slučaj Saše i njegove porodice nije zaboravio. „Bio sam fasciniran njegovom porodicom. Majka je brzo stekla dobro znanje njemačkog, a o Saši da ne govorim. Roditelji su radili i njegova priča je bila malo drugačija nego druge”, primjećuje Fontius vraćajući se u rane devedesete i rat u Hrvatskoj, koji je izazvao talas izbjeglica sa područja bivše Jugoslavije u Njemačku. „A onda su 1992 počeli stizati Bosanci, njih 300 hiljada”, kaže bivši njemački službenik Službe za strance Ausländeramt). Pojašnjava da je Njemačka tada bila jedina zemlja koja je uvela obavezu povratka. Izbjeglice su na početku imale vizu koju su dobili iz humanitarnih razloga ali po završetku rata morali su se vratiti u svoje zemlje.
A onda su 1998. godine Amerikanci rekli da bi oni preuzeli jedan kontingent boosanskih izbjeglica iz Njemačke, koje bez obzira na okončanje rata ne mogu da se vrate u svoja mjesta življenja, među kojima su bili i roditelji Saše Stanišića. Tako su oni do svog odlaska imali vizu Duldung (op. Red.: u prevodu „trpljenje”), koja je produžavana svaki mjesec. A onda se pojavio problem. „Saša nije želio da ide u Ameriku. On je htio postati pisac i nije svoju budućnost vidio u SAD-u. Roditelji su se s tim složili.”
I tako se Fontius zadubio u propise, mada u to vrijeme nije bilo interneta i pronašao da bi Saša mogao ostati u Njemačkoj ako upiše fakultet i dobije studentsku vizu. „ U tome sam vidio jedinu šansu. Da se razumijemo, to nije značilo da on stiče pravo da za stalno ostane u Njemačkoj”. Pravna pocedura je predviđala da Saša otputuje u Bosnu i od njemačke ambasade zatražiti studentsku vizu. Ali pošto bi to moglo dugo trajati, Fontius je Stanišiću rekao da se upiše na fakultet, kako bi tu činjenicu mogao uzeti u obzir u okviru izdavanja nove dozvole boravka za mladog Bosanca u Njemačkoj.
Saša nikada nije zaboravio njemačkog službenika
„Tom čovjeku imam da zahvalim što sam sada tu i što vam mogu pročitati odlomke iz mog romana”, rečenica je koju je Saša Stanišić stalno ponavljao na prezentaciji svojih knjiga. Fontiusa to jako raduje. Kaže kako je Saša poseban tip ali i pravi mamin sin i da mu je „morao pomoći”, naravno „u skladu sa pravnim propisima i zakonom”.
Kratko pred odlazak u SAD, Sašina majka je posjetila ovog njemačkog činovnika u Službi za strance koji je pomogao Saši da ostane i plačući ga pitala može li mu se Saša obratiti, ako negdje zapne. Ali to nije bilo potrebno jer je Saša brzo pronašao svoj put.
Kada ga je nedavno vidio, prvi put nakon 20 godina, Saša je pročitao odlomak iz knjige u kojoj spominje čovjeka koji mu je pomogao da ostane u Njemačkoj. A kada je završio, Saša se, po riječima Fontiusa, obratio publici: “Rekao je, večeras je ovaj čovjek s nama. A onda me je spontano, neplanski pozvao na binu i izazvao mi suze u očima. Nimalo se nije promijenio. Ostao je drag kakav je bio i kao tinejdžer. Samo što ga sada slave i dižu u nebo kao neku pop-zvijezdu”, zaključuje Werner Fontius i razgovoru za minhenski list Süddeustche Zeitung.
Izvor: Hayat.ba