– Ovo je moj odjel, drugi dom, reklo bi se. Ideja je bila da samo Valentinu otpjevamo njegovu pjesmu ispred prozora, međutim, djeca s odjela, kakva jesu, htjela su i da unutra zapjevamo pa smo zapjevali – opis je to videa Elme Tomić objavljenog na njenom Facebooku u kojem ova 17-godišnjakinja pjeva svojim prijateljima s Odjela za dječju onkologiju na zagrebačkom Rebru, i koji je u samo nekoliko dana podijelilo više od četiri hiljade ljudi.
– Bilo mi je teško kada smo došli tamo jer sam u svakome od njih vidjela sebe tokom liječenja. Bilo je zaista emotivno i htjela sam izmamiti osmijeh na njihovim licima – kaže Elma za Jutarnji list, kojoj je Odjel za dječju onkologiju bio dom praktički sedam mjeseci.
Imala je samo 16 godina kad joj je otkriven rak limfnih žlijezda. 29. avgusta 2018. završila je na Rebru i isti dan saznala da ima tumor.
– Sutradan sam prebačena na intenzivnu jer sam imala sasvim pomaknuto desno plućno krilo do ispod pazuha, tumorsku masu 14 puta 20 u prsištu, četiri litre vode u plućima, trombozu svih glavnih žila, ovojnica srca bila mi je 40 posto zadebljana, a srce je plutalo u vodi. Sve je to stiskalo aortu, koja je svakog trena mogla prsnuti i zbog toga sam bila pet dana životno ugrožena – govori Elma.
Dali su joj, kaže, samo dva posto šanse da preživi.
– Međutim, eto me tu – govori kroz smijeh.
Na odjelu je, kaže, upoznala 15-godišnjeg Valentina, koji je u bolnicu došao dvadeset dana prije nje.
– Sada je drugi put u bolnici jer mu se vratila leukemija i zato sam mu odlučila pjevati da ga oraspoložim. On je bio osoba koja me provela po bolnici kada sam došla u nju, pokazao mi gdje se šta nalazi, upoznao me sa svim sestrama i uputio me u osnovne stvari – prisjeća se Elma.
Kako je izgledalo druženje s ostalom djecom na odjelu, Elma kaže da, budući da nisu baš smjeli ulaziti jedni drugima u sobe, dopisivali su se preko WhatsAppa ili Instagrama i to ih je, tvrdi, spašavalo.
Priča kako se većinom družila s manjom djecom, jer je bila najstarija na odjelu.
– Bila sam noćna ptica i znala bih paziti na druge. Ako nekome u tri ujutro vade krv, ja bih bila uz tu osobu, javila medicinskim sestrama je li ta osoba u redu ili nije – govori. Bila je na neki način dobri anđeo na odjelu.
– Djeca su super. Na odjelu sam upoznala i krhku stranu djece koju ona zdrava teško pokazuju. Mogu samo reći da su ta djeca, iako se radi o trogodišnjacima, nekako bila zrelija – govori.
Kaže kako je u bolnici naučila da si smije dopustiti pokazivanje emocija.
– Cijeli život sam bila naučena da se to ne radi i bilo mi je čudno kontrolirati emocije u bolnici, pogotovo pod lijekovima. Shvatila sam da je najbolje prepustiti se njima i dopustiti si da budem svoja – kaže.
Kada danas razmišlja o svemu što je prošla, najčešće joj se u glavi nameće pitanje “kako”.
– Ni sama ne znam objasniti kako sam zaista uspjela izdržati neke stvari – tvrdi.
– Odakle mi snaga za sve? Ne znam. U trenutku kad saznaš da si teško bolestan, nemaš vremena razmišljati imaš li snage ili ne, jednostavno je moraš imati. Nekada su mi snaga bili ljudi koji su me bodrili, nekad emocije poput ljubavi, a nekad brižne medicinske sestre – dodaje.
Doktori i medicinske sestre, objašnjava, moraju se prilagoditi karakteru pacijenata, a s obzirom na to da se Elma voli šaliti, humor je bio bitna stavka u njenom liječenju.
– Umirala sam i morali su mi staviti drenažu kako bi mi spasili život. Oko mene je bilo jako puno doktora i medicinskih sestara. Hirurg mi je stavio dren na živo, što nije lagana stvar, pa sam se odlučila malo zezati s njim.
“Pitala sam ga koja je razlika između tumora i svekrve. Čovjek se skamenio. Počeo me gledati u nevjerici. Rekla sam mu: “Tumor zna biti dobroćudan” i onda su se svi počeli smijati. Tako sam si barem malo olakšala situaciju u kojoj sam se nalazila” – tvrdi.
No, osim pozitivne energije koju je dobivala sa svih strana, bilo je trenutaka nezadovoljstva.
– Tada nisam bila najzadovoljnija sobom i to se reflektiralo i na druge, ali to su bile faze mog liječenja. Kako koji lijek primaš, takve su i emocije. Bilo je perioda u kojima ih nisam mogla kontrolisati. Mislila sam da me niko ne voli, jer su lijekovi bili jaki. Emocije koje sam mogla kontrolisati bile su pozitivne – kaže.
Prisjeća se i onih tužnih trenutaka.
– Jedan od najtežih je bila smrt jedne bebe koju sam obožavala. Sjetila sam se svega što sam proživjela s njom, kako sam je pazila. Tad sam počela ljudima koje volim intenzivnije pokazivati da ih volim. Strah je glup, bolje da nekome koga volim kažem da ga volim pa kud puklo da puklo nego da ostanem nedorečena – kaže.
Elmin rak je trenutno u remisiji. Kaže kako je sada na terapiji održavanja.
– Kada završi venozno liječenje, onda ide terapija održavanja. Svaki ponedjeljak pijem 11 i pol tableta kemoterapije i tako do devetog mjeseca sljedeće godine – objašnjava.
Kaže da je to mjera kako joj se bolest ne bi vratila, jer ima visokorizičnu dijagnozu pa liječnici moraju učiniti sve da ona bude sto posto u redu.
Danas Elma snima videe za YouTube u kojima pokušava približiti ljudima sve oko raka.
– Neke stvari o raku sam vidjela i u filmovima, ali oni su ušminkani. Mislila sam da je rak jednako smrt, ali to nije bilo tako. Zato sam odlučila snimiti videe i govoriti o svojoj bolesti i javno osvijestiti druge o raku – kaže.
