Piše: Irena Ivetić Mićić
Od polovine moje trudnoće, suprug i ja smo razgovarali na temu njegovog prisustva na porođaju.
Nisam ga tjerala, niti forsirala. Pitao me je da li bih ja željela to i da li bi mi značilo. S obzirom da sam išla na nepoznat teren i da volim imati osobu za bodrenje, bilo je neupitno da ću mu dozvoliti da bude uz mene, da bude moja „osoba od povjerenja“ (termin preuzet od UKC BL).
Suprug mi je bio od velike pomoći u smislu da nešto toliko nepoznato, izvikano, bolno, specifično prođe lakše jer je uz vas neko vaš, ko vas poznaje, ko zna kako dišete, kako se nosite sa stresom i unaprijed može da vam pomogne. Kontaktirali smo Univerzitetsko-klinički centar Banja Luka; Kliniku za ginekologiju i akušerstvo, gdje smo dobili informaciju da suprug treba doći do njih, preuzeti formular, koji nakon što popuni šalje njima na odobrenje uz uplatnicu od 20,00 KM (troškovi jednokratne opreme koju otac koristi prilikom ulaska u porodilište). Ova cijena je zaista prihvatljiva, s obzirom da se do 2015. godine naplaćivalo čak 500 KM. Nakon što predate zahtjev za prisustvo, u roku od 3-5 radnih dana na vašu kućnu adresu dobijate kovertu tj.rješenje za dozvoljavanje prisustva oca na porođaju. Kada smo dobili naše rješenje, stavili smo ga odmah u torbu za porodilište, kako bi nam bilo pri ruci, jer otac mora to donijeti na uvid na dan poroda.
Ono što je meni lično jako značilo, jeste komoditet, odnosno to što uz prisustvo „osobe od povjerenja“ dobijate svoju porođajnu salu. Tu ste vas dvoje, obilaze vas babice i doktori, imate privatnost koja je meni u tim trenucima bila bitna. Inače ste u porođajnoj sali sa još potencijalnih 5 porodilja (6 kreveta ima).
U nekim trenucima smo se čak i smijali, najviše naravno meni, nakon što prođe prvi talas trudova, koji su me najčešće pretvarali u psihološki dijametralno suprotnu osobu.
Komentari okoline
A sad druga strana medalje. S obzirom da živimo u Bosni i Hercegovini, na brdovitom Balkanu, i da smo se odlučili za nešto što je tek oko 11% zastupljeno kod nas, nismo mogli da se odbranimo komentara okoline.
Prvi su naravno bili na moj račun, da sam razmažena, da je to bespotrebno, da su se žene nekada u njivi porađale i da ih niko nije držao za ruku. Poštujem, naravno. Ali nisu ni imale mogućnosti. Ja sam imala i željela da iskoristim. Nisam nikome ništa nažao uradila, samo sebi u dogovoru sa svojim mužem, omogućila da se manje sikiram i stresiram.
Drugi najčešći komentar dušebrižnika bio je da ćemo se sigurno suprug i ja uskoro razvesti, jer je porod ipak stvar koju dvoje supružnika ne treba da zajednički iskusi.
Ipak, nisam se dala pokolebati, i drago mi je zbog toga.
Iskustva drugih majki
Na jednom portalu sam pročitala informaciju da u Velikoj Britaniji čak u 90% slučajeva otac prisustvuje porodu. A slična situacija je u skandinavskim zemljama, te Njemačkoj. Jedno pozitivno iskustvo donosi mama Nadina Lukavica Beširević. Ona kaže da su suprug i ona zajednički donijeli odluku o njegovom prisustvu porođaju, a u Njemačkoj je to, više pravilo nego izuzetak, tako da u njihovoj okolini niko to nije posebno ni komentarisao.
“Naše iskustvo je više nego pozitivno, ja sam imala podršku muškarca kojeg volim, a naša kćerka je na svijet došla u prisustvu oba roditelja. Preporučila bih to svim budućim majkama i očevima”- istakla je Nadina.
Pored mog obradovalo me još pozitivnih iskustava sa brdovitog Balkana. Mama Šaćira Ćehić Gigić rodila je u Mostaru 28.08.2019.
“Muz me tuširao, nosio stalak za infuziju i stalno bio uz mene. Na porođaj je ušao tek kada sam bila otvorena svih 10 cm (nažalost takvo je pravilo). Porod je počeo u 16:00, završio u 16:06. Od trenutka kada je ušao ne sjećam se ni boli ni straha. Presjekao je pupčanu vrpcu našoj curici. Definitivno na iduće porode opet idemo zajedno. Muž je morao imati urađene brisove (grlo i nos) i to je sve što se tiče procedure. Ni od porodice, ni od okoline nismo imali podršku. Većina je govorila kako porod nije za muškarca i slično. Nisam saglasna s tim. U toku cijelog poroda i svih trudova muž mi je bio najveća podrška. Ni doctor, ni babica ne mogu pomoći kao osoba kojoj silno vjeruješ.”- iskrena je Šaćira.
O pozitivnom iskustvu iz Sarajeva pričali smo s mamom Dražanom Nikolinović.
“Nekako sam znala od samog početka trudnoće da želim prisustvo muža, njemu je to bilo uredu i želio je biti sa mnom. Ništa posebno zahjevno nije bilo pripremiti se. Tata izvadio nalaze sedam dana prije i bio pripravan. U pola deset ušla u salu, tata došao u deset. Bio sve vrijeme da mnom, velika podrska. Okolina i rodbina je to veoma dobro prihvatila. Jedino sam ponekad nailazila na cuđenje drugih žena kad čuju da je tata bio. Jer kao njima je to samo njihov trenutak. Meni je to zajednička sreća i pozitivno iskustvo s poroda.”-ispričala nam je Dražana.
Da se primjetiti da većina porodilišta u BiH, radi na osavremenjavanju metoda i pružaju priliku da uključe oca, majci obezbjede veći komoditet, a bebi kroz dojenje i češći boravak s majkom dodatnu sigurnost. Nažalost, postoje još neka porodilišta gdje prisustvo oca nije moguće, kao što je slučaj u Bihaću. Naša sagovornica D.P. rekla nam je da smatra da se ovim umanjuje uloga oca u samom rođenju djeteta.
Dogovor između budućih roditelja
Prisustvo oca na porođaju je privatna stvar budućih roditelja. Izuzetno poštujem svačiju odluku. Imam mnogo primjera oko sebe gdje su supružnici odlučili da otac ostaje u čekaonici i to je sasvim legitimno. Taj muškarac nije ništa lošiji suprug ili tata i to niko nema pravo da mu prigovara. To je dogovor u koje se ne dira.
Kada me neko pita za savjet i mišljenje, ukoliko se dvoumi, moj odgovor će uvijek biti „za“.
