Zastupnica Naše stranke u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Mirjana Marinković-Lepić svoju političku karijeru gradi strpljivo i hrabro.
Gorljiv je borac za ljudska prava, posebno prava žena, te je i na tom polju, kroz rad u nevladinom sektoru, dala vrijedan doprinos. To je jasno vidljivo i kroz njene nastupe na sjednicama gdje redovito upućuje inicijative i zajedno sa kolegama i kolegicama pokušava doći do rješenja za goruće probleme u BiH.
Upravo zbog toga, Marinković-Lepić je bila gost na Radio Kameleonu gdje smo razgovarali o njenim aktivnostima, važnim pitanjima za bh. društvo, ali i budućim planovima. Danas objavljujemo prvi dio intervju. U nastavku ćemo objaviti još tri dijela.
Pitanje rada Visokog sudskog i tužilačkog vijeće (VSTV) Bosne i Hercegovine bilo je tema o kojoj smo razgovarali. Afera “Potkivanje” uzdrmala je bh. javnost, ali se čini da se nakon toga svaka priča o ovoj temi utišala, što je, prema riječima Marinković-Lepić, i bio cilj.
“Na hitnoj sjednici Predstavničkog doma parlamentarne skupštine, koju je sazvala nekolicina nas zastupnika, usvojeni su određeni zaključci vezano za rad Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i pravosuđa uopće. Izabrana je i komisija, koja bi trebala da istraži rad i VSTV-a, međutim do dana današnjeg, mi nismo konstituisani, a na upit, dakle na poslaničko pitanje kolege iz parlamenta, od sekretara predstavničkog doma dobili smo odgovor da predložena komisija ne zadovoljava sastav doma, što je ovako malo neobičan odgovor, obzirom da je nas u Domu ukupno devet stranaka i da komisije, dakle, mogu imati pet. Kako ćemo onda zadovoljiti taj sastav?”, kazala je Marinković-Lepić na početku razgovora.
Ona smatra kako se pomalo sistematski, namjerno želi utišati ovo pitanje, te da više, po njenom mišljenju, nije u fokusu javnosti. Tvrdi da stanje u pravosuđu nije dobro.
“Postupci traju dugo i skupi su”
“Nije dobro, prvo što vidimo da se imenuju sudije i tužioci, koji za sobom imaju određene afere. Oni bi morali da budu moralna vertikala ovog društva. Da se, evo, kriju podaci o disciplinskim prekršajima i izrečenim disciplinskim mjerama, to je jedna od posljednjih informacija plasirana u javnost, sve pod plaštom neke zaštite podataka, tajnosti itd.”, pojašnjava Marinković-Lepić.
U budućnosti planira da se malo pobliže pozabavi uopće zaštitom podataka i tajnosti, jer, kako kaže, sve ono što se želi sakriti podvede se pod zaštitu podataka, a nije svejedno ko nam sudi, ko podiže optužnice…
“Mislim da ovi slučaji korupcije, pa evo i taj slučaj gospodina Tegeltije nam govori da naše pravosuđe nije ni blizu onome što bi trebalo biti. Ja se naravno ograđujem, ima uvijek i kvalitetnih, časnih ljudi koji rade svoj posao, ali bojim se da ovi koje sam nabrojala, upravo narušavaju ugled cijele profesije i što je indikativno upravo u našem bh. društvu, građani su potpuno izgubili povjerenje u pravosudni sistem.”, dodaje Marinković-Lepić.
Smatra kako veliki broj ljudi uopšte ne podnosi tužbe i ne obraća se sudu za zaštitu svojih prava upravo zato što misle da su unaprijed osuđeni na poraz.
“Ja bih rekla da to ipak nije tako. Mislim da pored jasnih dokaza i isprava koje se prilože u postupku, ne može ipak ni sudija, koliko god želio, htio, bio podmićen, ne može ipak neke stvari eskivirati i baš uraditi totalno naopako. Dakle ja ljude ipak pozivam da se obraćaju sudu, imam i svoje lično iskustvo gdje sam, što se kaže izborila pravdu na sudu, sasvim normalno, bez nekog prevelikog napora, jer imala sam dokaze i isprave koje potvrđuju moje navode.”, objašnjava Marinković-Lepić.
Ono što ljude svakako odbija od traženja pravde na sudu je dužina posutpka i visoki troškovi, te zbog toga osobe, kako navodi Marinković-Lepić odustaju od traženja zaštite svojih prava. Istina je da, prema njenim riječima, postupak traje jako dugo, govoreći iz samo svog ličnog iskustva.
“Konkretno radni spor koji se smatra hitnim i ima oznaku „hitno“ trajao je u mom slučaju četiri godine. Tako da, ja na sreću nisam bila bez posla, zamislite ljude koji nezakonito dobiju otkaz npr. I trebaju bez plate, bez ikakvih prihoda, da budu tolike godine i još plus da plaćaju troškove advokata, vještačenja itd, međutim jamislim da je osnovni razlog upravo jedna vrsta nepovjerenja. Ako je čovjek siguran da ima odeđene dokaze, isprave, naći će on novac, ako će mu to poslije biti nadoknađeno, ali mislim da je glavni razlog što se ljudi ne obraćaju sudu upravo ovo nepovjerenje.”, navodi Marinković-Lepić.
“Za građane reforma nije vidljiva”
U periodu od 2004. do 2018. godine na reforme u bh. pravosuđu je izdvojeno oko 100 miliona KM. Za Marinković-Lepić te reforme nisu vidljive, bar ih građani ne vide i ne osjete.
“Ja moram reći da se inače sudije odnosno predsjednici sudova stalno pravdaju da sporost u rješavanju postupaka i to razvlačanje postupaka, koje opet odbija građane od traženja pravde je zbog činjenice da nisu popunjena radna mjesta, da se oni stalno nose sa manjkom sudija, ja ne sporim, ali onda mislim da smo prvo to trebali riješiti, da imamo dovoljno sudija koji će rješavati, dakle da sistematizacija bude popunjena i da onda otpada taj razlog, jer bojim se da se onda neke druge stvari pravdaju tim razlogom.”, kaže Marinković-Lepić.
Prema njenim riječima, kroz određena istraživanja je pokazano da sudije i tužioci nemaju dovoljno prakse, nemaju zauzete stavove, još uvijek su nesigurni, a, kako kaže, neki zakoni egzistiraju preko 10 godina.
“Ja tu prvenstveno mislim na Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o zabrani diskriminacije, gdje i same sudije kažu da nemaju dovoljno iskustva u tome, dakle da ne mogu odmah prepoznati slučajeve diskriminacije ili kršenja zakona o ravnopravnosti spolova, tako da se onda pitam, u čemu se ta reforma sastoji kad ni neki zakoni koji egzistiraju toliko godina su nekim sudijama nepoznanica. Vidjeli smo mi različitih eksperimenata, ukidali su se sudovi u određenim općinama pa su se ponovo formirali, čini mi se da nemamo jedan pravac, zamisao i ideju kako bi to trebalo da izgleda.”, zaključuje Marinković-Lepić za Radio Kameleon.
