POPULARNE kriminalističke serije u svakoj epizodi pokazuju kako izgledaju rješavanje misterija i pronalazak kriminalca koji je počinio određeno nedjelo, no iako cijeli postupak izgleda prilično uvjerljivo, mnogo toga je zapravo prikazano potpuno pogrešno. Reader's Digest otkriva najčešće pogreške koje su policijske službe uočile na malim ekranima.
Odvjetnici ne sjede s policijskim službama i njihovim klijentima na ispitivanjima
Matt C. Pinsker, profesor kaznenog pravosuđa na sveučilištu Virginia Commonwealth i bivši tužitelj, savjetuje svojim klijentima da ne govore ništa.
Izuzetno je rijetko da bi bilo što kažu zapravo moglo biti korisno. Pinsker kaže da bi u nekim situacijama klijenti mogli nanijeti više štete nego koristi. “U vrlo uzbudljivoj i dramatičnoj TV seriji može se vidjeti kako zli optuženik igra verbalne igre s policajcima, a ugledni branitelj sjedi u blizini. Zapravo nije nimalo nalik na to”, kaže Pinsker. Ako klijent ima vrijedne podatke, o tome će svog odvjetnika obavijestiti prije razgovora s tužiteljem.
Detektivi ne vode SWAT tim
SWAT-ove racije su Pinskerova druga omiljena pogreška na TV-u. Ponekad glavni lik – detektiv ili običan policajac – vodi SWAT tim u proboj. Često nosi običnu odjeću, drži pištolj i nosi samo zaštitni prsluk, dok je SWAT tim u punoj opremi. “U stvarnom svijetu, SWAT tim bi izvršio napad, a kad se osigura prostor, u njega bi se uključile i druge službe za provođenje zakona, poput onih za prikupljanje dokaza i ispitivanje osumnjičenih”, kaže Pinsker.
Detektivi obično nisu glavni
“Zapravo, detektivi u mnogim agencijama u SAD-u jednaki su policijskom službeniku”, kaže Paul Grattan, veteran u provođenju zakona koji je diplomirao na FBI-evoj Nacionalnoj akademiji. “Obično ih nadgledaju narednici ili drugi izvršitelji i nikada ne preuzmu vodstvo mjesta zločina ni zapovijed u većem incidentu.” Iako na TV-u detektiv govori kapetanu da odstupi jer je to “moje mjesto zločina”, to se nikada ne bi dogodilo u stvarnom svijetu.
Ne postoji jedna provjera na računalu koja govori sve
Pravi policajci i detektivi moraju proći kroz razne kanale prije nego što dobiju potrebne informacije za slučaj. To znači provjeru više baza podataka o svim zločinima koje imaju, kaže Grattan.
To uključuje ručno pretraživanje datoteka, lov na članove obitelji i sudske podatke, kao i druge vladine zapise. “Nadalje, potrebno je dosta vremena za dobivanje nekih informacija, a najprije se moraju podnijeti službeni zahtjevi i sudski pozivi. Ono što na televiziji traje nekoliko sekundi zapravo često traje cijeli dan ili čak tjedan”, dodaje.
Parkirna mjesta nije tako lako pronaći
“Jedna stvar kojoj sam se uvijek divio je kako policajci uvijek uspijevaju parkirati točno na mjestu na koje idu. U stvarnosti, mnogo puta nećemo parkirati točno na lokaciji na koju idemo, iz taktičkih razloga, a čak i da to želimo, obično nema mjesta kao na TV-u. Iako policajci mogu parkirati na raznim mjestima, često moraju pronaći ono idealno”, kaže Grattan.
Priznanja ne zatvaraju slučaj
“Istina je da se priznanja rijetko događaju i često nisu baš dramatična”, kaže Grattan. Uz to, kada osumnjičenik prizna zločin na TV-u, čini se kao da je sve završeno te da je slučaj zatvoren. “Priznanje mora biti temeljito, a istražitelji moraju dokazati da je osumnjičenik izrazio motiv, da je znao intimne detalje zločina i da se njegove izjave podudaraju s drugim dokazima”, zaključio je.
Izvor: Index.hr
