I promocija je otkazana.
Naravno, Martina ne bi bila Martina, da je olako prešla preko toga već se javno oglasila i pokazala zube, što je mnoge u Čitluku i zapadnoj Hercegovini iznenadilo i nije im se svidjelo. Društvene mreže su se usijale, komentari su stizali jedan drugog, a meni je bilo interesantno da vidim zbog čega ljudi ne žele Martinu u svom gradu i moram vam priznati da sam se silno zabavljao čitajući komentare na Facebooku i nekim hercegovačkih portalima.
Izvjesna Danijela Dodig Bošković iz Čapljine je napisala “Jednostavno žena antikrist ..antikrist neće za sebe reći da je antikrist ali ipak jeste … šta ćeš – patnje su to“.
Kao što vidimo Martina je esencija zla, ali je raskrinkana i zbog toga joj nije mjesto među čitlučkim katolicima. Iskreno mi je žao što Danijela nije malo detaljnije objasnila kako se to zlo manifestuje, ali vjerujem da će biti prilike.
Ipak mene je osobno fascinirao post Mladenke Grdović koja je čini mi se u njemu sublimirala svu frustraciju koju Martina izaziva kod “pristojnog” Hrvata u zapadnoj Hercegovini.
Već na početku Gardovićka pripisuje Martini nešto što ona nikako nije kazala, a to je da je stanovnika Čitluka nazvala “majmunima i bagrom”, jer Martina u svom tekstu “bagrom i majmunima” naziva upravo one koji su tražili zabranu njene promocije.
Potom dodaje da je ljudima muka od Martinine “prodaje magle”. Ne znam šta je pod tim Gardovićka podrazumijevala, ali to svakako ne može biti razlog zbog čega se promocija knjige otkazuje. Pitam se kako li tek Mladenka podnosi predizborne skupove HDZ BiH gdje se magla može sjeći nožem?
Osim “prodaje magle” Martini se zamjera što je iznevjerila očekivanja hercegovačkih Hrvata da postane “glas naroda”, a ne da piše i govori u svoje ime.
Promociju Martinine knjige treba zabraniti zbog prošlogodišnjih viceva Zabranjenog pušenja i ovogodišnjih Ede Majke. Pitam se kakve veze ima Martina sa Pušenjem i Edom Majkom, ali je sasvim jasno da se u Čitluku ne prašta zajebancija.
Onda nam Grdovićka objašnjava da iza svega stoje preživjeli ratnici domovinskog rata, “koji nisu glasovali za Komšića”, koji “čuvaju Međugorje kao zadnje hrvatsko u BiH”. Kao što vidimo promocija Martinine knjige se doživljava kao “Trojanski konj” koji treba “ljubitelje pisane riječi” da dovede na Komšićev politički skup, ali i napad na hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, koje jedino postoji u zapadnoj Hercegovini i nigdje više.
I da, Brotnjaci nisu “plačipičke” kako kaže Gardovićka, oni samo plaču kada im neko pogine u ratu.
Potom sijedi opis društveno poželjne Broćanke, na koju bi ste Martina trebala ugledati, ako hoće da ima promociju u Čitluku. Broćanka, stoički i ćutke podnosi sve tragedije koje je mogu u životu zadesiti. Pazi svekrvu i kuva ručak djeci, našminkana i nasmijana svakodnevno radi u bašti. Uzima redovno lijekove. Ona je samoodrživa i nema vremena da piše knjige i ne slika se gola. Broćanka vrijedi kao deset Martina, ali se trudi da ostane anonimna, mudra, skrušena i pobožna.
Nakon ovog opisa Broćanki u meni se javlja sumnja da je Mladenka Gardović neki konzervativni nacionalista koji obožava da gleda Pink televiziju i koji ne poznaje današnje žene ili ih neizmjerno mrzi.
I na kraju ovog posta dolazimo do još jedne neoprostive Martinine greške, koja joj je zatvorila vrata čitlučkog festivala, naslov knjige je “na nekom stranom jeziku”.
Da bi sve ispalo još šizofrenije svoje pisanje Gardovićka završava citatom srpskog pjesnika Matije Bećkovića “ćeraćemo se još”, ali taj eksces ćemo pripisati izvanrednoj saradnji Dodika i Čovića.
Šta reći na kraju.
Bagra, ne Čitlučani, će dozvoliti promociju knjige Martini kada se odrekne sebe, svog mišljenja, svog svjetonazora, kada ućuti i postane žene po njihovoj mjeri. Ja se nadam da se to nikada neće desiti i da će Martina ostati svoja, pravdena, prkosna i ponosna Hercegovka. Zato ovo i pišem.
Izvor: Srđan Puhalo / Fokus.ba