Ovo pročitajte za ne daj Bože da vam zatreba imajte na umu da najbolje vi svoju djecu poznajete i nikad ne sumnjajte u sebe. Ni u njih.
Dijete je drugačije. Ima neki problem. Postavi se dijagnoza. I to se više ne propituje. Slijepo se drži utabanog puta i sa te staze se ne skreće. Autoriteti se ne osporavaju, bez obzira na to što se ne uklapaju baš sve kockice. Ali da li je to baš uvijek tako? I šta se dešava kada ne bude?
Prikaz slučaja:
N.N. dječak dobi od 13 godina dolazi u pratnji roditelja.
Dg: LMR ili laka mentalna retardacija, pohađa nastavu po “prilagođenom planu i programu” ( 6 razred osnovne škole). Ovo prilagođenom je k’o biva, jer SBK nema prosvjetni pedagoški zavod, a planove prilagođavaju odokativno nastavnici i učitelji.
Razlog dolaska konsultacija zbog izraženih problema u pisanju i čitanju i odbijanja savladavanja nastavnog gradiva.
Kažem roditeljima znate ne radim sa djecom koja imaju ovu vrstu problema. Što se čitanja i pisanja tiče savladat će u okvirima intelektualnog deficita koliko može. Majka lavica ipak ne odustaje, kaže molim Vas pogledajte ga ipak i procijenite. Pristanem nisam imala srca odbiti.
Na prvih par tretmana uopšte ne uspostavljam kontakt sa dječakom. 60 minuta provodim u uzaludnim pokušajima da ga animiram.
Postura tijela: sjedeći položaj i glava oborena, ramena savijena.
Nema kontakta, nema razgovora. Uradi diktat pokuša da čita, ali komunikacije nema.
Pitam ga šta voliš u školi, slegne ramenima.
Voliš li engleski? Kaze: da. Razumiješ li engleski kaže: da. Zovnem kćerku jer moj je engleski priučeni i zamolim da porazgovara s njim rutinski. Emra započne razgovor i veli mi “mama on zna engleski” i ja iz tretmana u tretman pridobijam dijete, dođemo do tačke u kojoj mi je povjerovao. Opustio se. Mada majci kaže prije polaska na tretmane: “Džaba me vodate kad mi nema pomoći”. Zadam djetetu logički zadatak iz matematike i on bez problema dođe do rezultata. Meni se stomak okrene. Imam dijete sa dg. Mentalne retardacije i ocjenom komisije za kategorizaciju “LMR” sa sve stručnim članovima potpisanim, a moj “retardirani” pacijent rješava logičke zadatke.
Zovnem roditelje i sugerišem polako da bi možda bilo dobro da ga procijeni klinički psiholog. Oni izluđeni vele sve smo obilazili, kažem pa hajde još jednom, jer mislim da ovo nije mentalna retardacija. Pošaljem ih van tamnog vilajeta SBK jednoj carici od ljudskosti kliničkom psihologu u Sarajevo i dobijemo uskoro detaljan nalaz psihologa u kojem stoji da su kognitivne vjestine djeteta na nivou prosjeka u nekim zadacima iznad prosjeka, ali ga nesposobnost čitanja i pisanja znatno ometa u postizanju rezultata.
Roditelji u šoku, objasnimo im da njihov sin najvjerovatnije ima disleksiju i disgrafiju dg koja u potpunosti isključuje mogućnost dg intelektualne poteškoće. Odnosno mentalna retardacija kako se to kod nas u BiH popularno koristi. Uradim scrining test, dobijem potvrdne rezultate i na koncu moj mali pacijent dospije u ruke moje profesorice sa fakulteta. Doktora znanosti koja se izravno bavi područjem Disleksije i disgrafije. Da, i ona potvrdi kao vrhunska u tom području. Nakon njihovog susreta i pregleda kaže mi Mervana ovo dijete je izmasakrirano. To isto je izjavila i kl. psiholog.
Iznadprosječno je nadaren ali ima disleksiju.
Žene su plakale. Jer kako ne poluditi kad pred sobom vidite dječaka koji 6 jebenih godina ide u školu i svi ga tretiraju kao osobu sa retardacijom. Ubijen u pojam do te mjere da ne želi razgovarati, anksiozan, gotovo depresivan. Razoren.
Sljedeći je korak bio rekategorizacija odnosno da mu se ukine stigmatizirajuca pogresna dijagnoza. Tu je počela drama. Škola ne zna kako ce, komisija valja svoju bahatost da prikrije.
Ini “stručnjaci” koji su tvrdili on je uvijek bio čudan…
Epilog čekamo, a vi koji pročitate proguglajte imena disleksičara koji su stekli svjetski poznatu slavu i zamislite zločina kad vam 3 – 4 hohštaplera napišu da vam je dijete retardirano.
Zamislite ko kada i kako će da ispravi grešku i vrati ovom djetetu samopouzdanje? Ko će porodici nadoknaditi preživljeni stres?
I hoće li ikada doći dan da struka sjedi tamo gdje joj je mjesto?
Hoće li doći dan da se nesavjesni pristupi pacijentima sankcionišu?
Ne znam. Znam da “moje dijete” napreduje korak po korak iz krize.
Izvor: Maša Aščić / Lola magazin
