Sluškinjina priča je serija u kojoj se radnja odvija u distopijskom svijetu gdje su žene potčinjene, nemaju pravo glasa, ne smiju čitati i jedina svrha im je rađanje djece. Jedna riječa koja opisuje ovu seriju je MUČNO.
I ne zato što nikad ništa potresnije nismo vidjeli na televiziji nego zato što u nekim dijelovima svijeta Sluškinjina priča nije fikcija, već stvarni život.
Donosimo vam upravo takvu jednu priču koju je Kate Graham napisala za magazin Glamour.
Rođena u vjerskoj sekti, jedna žena koja je odlučila da ostane anonimna, izjavila je kako je vizija Margarer Atwood, spisateljice koja je napisala Sluškinjinu priču, previše realistična, a svoju priču je ispričala upravo za Glamour.
„Vješanja, oteta djeca i seksualno nasilje. Gledanje Sluškinjine priče može biti veoma naporno jer vas uvlači u Gilead, distopiju gdje su plodne žene veoma rijedak resurs. To je svijet silovanja i religioznog fanatizma koji je sponzorisan od strane države.
Ljudi misle da se Gilead nikad ne bi mogao desiti u današnje vrijeme, ali u krivu su. Svaki horor u Gileadu prikazuje nešto što se već desilo, ta priča samo je sve te zločine protiv čovječnosti skupila na jedno mjesto. Sve što se dešava u Gileadu se nekome već desilo i po svoj prilici opet će se dešavati. U stvari, sve to desilo se meni.
Odrastala sam u Americi, devedesetih godina u vjerskom pokretu koji je kontrolisao ženski izgled, seksualnost i reproduktivne slobode i to sve u ime Boga. Filozofija ovog kulta, po imenu Quiverfull vuče korijene iz Starog zavjeta koji kaže „blagosloven bio čovjek čiji je tobolac ispunjen njima“. Djeca su tamo kao strijela u rukama religioznog ratnika. Što više beba imate to bolje jer je kultu bila potrebna armija podređenih žena koje će ih snabdijevati.
U tom svijetu vaša misija je jednostavna – neka Bog isplanira veličinu vaše porodice. Stvorite mu vojsku malih fundamentalista. Ovdje je feminizam uvijek bio na udaru. Niko ga nije ozbiljno shvatao. Žene koje su bile ambiciozne su bile ismijavane i prezrene. Žene poput Hilary Clinton su smatrane lukavima te da se protive svojoj prirodi. Ako nisu vaspitavane da budu skromne i ponizne, smatrane su prijetnjom i tako su tretirane – kao karikature kojima se treba smijati.
Abortus se smatrao činom protiv porodice, za feminizam se vjerovalo da radi protiv djece, a sex je bio samo za one koji su u braku i služio je isključivo za razmnožavanje, nikako za zadovoljstvo.
Misija svake osobe tamo je bila jednostavna – da Bog isplanira veličinu porodice, a vaše je samo da podižete vojsku fundamentalnih hrišćana koji će spasiti Ameriku.
Za moje roditelje to je značilo da imaju devetoro djece i ja sam bila najstarija.
Kad sam napunila 12 godina, otac mi je kupio mali prsten za moju lijevu ruku i natjerao me da potpišem ugovor (nešto kao bračni zavjeti) u kome se navodi da moje srce pripada Bogu i da ću ostati nevina sve do braka. S
eks mi nije bio dozvoljen, kao ni učestvovanje u nekim drugim bludnim radnjama (masturbacija, ljubljenje, držanje za ruke, čak i čitanje ljubavnih romana) jer je moje tijelo pripadalo mom budućem suprugu. Ne meni, nego nekoj nebuloznoj ideji o čovjeku koji može, ali i ne mora da postoji.
I dok je prsten bio materijalni simbol moje poslušnosti, čistotu su konstantno podsticale i ostale porodice iz kulta. Te ideje su oblikovale naše živote. Djevojke iz moje crkve su stalno opominjanje da se pridržavaju „kontrolne liste skromnosti“. Morala sam svom ocu da kupim novu garderobu kao način da pokažem poštovanje prema njegovoj vlasti nad mojim tijelom.
Zabranjenje stavke za žene u mojoj porodici su između ostalog bile: bijele majice, bretele, kratke hlačice, suknje iznad koljena. Moji prijatelji i ja se često smijemo kako su haljine u Sluškinjinoj priči, za nas, previše otvorene, jer otkrivaju previše ključne kosti.
Fizičko nasilje je u kultu bilo normalno i nisam upoznala nikoga ko je odgovarao za svoja djela. Djecu se tuklo sve do adolescencije. Muževi su redovno bili nasilni, a često je bilo i silovanja u braku, ali optužnice nikada protiv nkoga nisu podignute i crkva je djelovala kao da žene zaslužuju da pate za dobrobit svetosti.
Tačnije, nasilje nad ženama je jedno od osnovnih načela Quiverfulla. Na kraju krajeva trudnoća je prilično traumatično iskustvo, a oporavak i dojenje su naporni. Moja mama je bila trudna svake dvije godine i patila je od postporođajne depresije koja je nestala tek kad je moja najmlađa sestra napunila četiri godine. Tada sam vidjela kako moja mama postaje druga osoba, samouvjerenija, počela je da ispituje svijet u kome živi. Bilo je to kao da gledam nekoga ko se budi iz čarolije.
Seksualnost je za sve žene tamo bila svojevrsna prijetnja kojom se može upravljati po svaku cijenu. Požuda i masturbacija je trebalo da budu problemi muškaraca. Ja sam legitimno mislila da sam potencijalna ovisnica o seksu sve dok nisam shvatila da sam imala zdrav, seksualni nagon, a crkva je stvorila tu sramotu da žene drže u redu, da budu pokorne i da se plaše vlastitih želja.
I sve to da bi se postigao krajnji cilj, da se žene osposobe da budu u potpunosti ranjive i podređene muškarcu, baš kao sluškinje.
Oni nisu htjeli da kontrolišu samo našu seksualnost. Baš kao ni mojoj mami ni sestrama, nije mi bilo dozvoljeno da imam kreditnu karticu na moje ime, a nisam mogla imati kontrolu nad imovinom. Moje obrazovanje je bilo čisto predostrožnosti radi, ukoliko moj budući muže ne bude sposoban da zarađuje dovoljno. Sve je bilo kontrolisano, do te mjere da mi je bilo zabranjeno da gledam Malu sirenu jer ona ne samo da je bila neskromna, već nije poslušala oca, a za to je bila nagrađena.
Kada sam otišla na hrišćanski univerzitet, konačno mi je bilo dozvoljeno da napravim Facebook profil i da imam email nalog, ali je moj otac insistirao da ima pristup svim šiframa. Počela sam da stičem prijateljstva sa muškarcima i bila sam šokirana činjenicom da ih je moj tata pronalazio na Facebooku, a zatim slao mejlove onima sa kojima sam bila najbliža u kojima im je postavljao veoma lična pitanja da ih provjeri.
Nikad nisam imala nikakvu privatnost, a osjećaj da sam njegova imovina je bio sve intenzivniji.
Čitajući roman Sluškinjina priča, po prvi put sa 20 godina, bila sam veoma potresena. Sve mi je bilo veoma poznato i mnogo gore nego što mi se činilo dok sam bila tamo. Knjiga je bila početak mog feminističkog buđenja, ali morala sam polako da se prepuštam jer saznanje da ste bili zavedeni od strane ljudi kojima ste vjerovali je veoma teško. Shvatila sam da je moj otac više brinuo o tome da me kontroliše nego o mojoj dobrobiti i to je bilo poražavajuće.
Gledanje serije je izazvalo isti osjećaj. Moja prijateljica Rachel i ja smo je gledale zajedno iako smo bile odvojene jedna od druge, slale smo jedna drugoj komentare i utiske. Obe smo pobjegle iz kulta i patimo od jedne vrste PTSP-a zbog djetinjstva, ali nam je realistična brutalnost serije pomalo utješna. Sve se čini poznato, tako živo, realno i drago mi je da je ta realnost privukla toliku publiku.
Moj izlazak iz kulta je trajao godinama. Udala sam se samo kako bi okončala potrebu mog oca za kontrolisanjem. Nakon toga sam se razvela jer sam se sve više i više odmicala od patrijarhalnog hrišćanstva, a moj muž je bio nezadovoljan ženom koja nije htjela da se pokori.
Što se tiče mog trenutnog života, riješila sam se većine strahova i sramote koja mi je bila usađena od strane crkve. Bio je to veoma dug i spor proces, jedne sedmice sam pokušala da se ne trznem svaki put kad mi neko priđe s leđa, sljedeće sam pokušala reći prijateljima da se osjećam nesigurno kad me neko želi… Vjerovatno ću do kraja života imati PTSP i moram da idem na terapiju da bih nastavila sa oporavkom.
Sluškinjinu priču nosim svugdje sa sobom, u obliku tetovaže.
Nakon razvoda sam na nadlakticu istetovirala četiri slova NTBC – Nolite te bastardes carborundorum, što znači Ne dozvolite da vas kopilad melje.
Iscjeljenje od tog svijeta je putovanje, ali ako ništa sad sam slobodna.
Izvor: Ivana Simikić / Lola magazin